Rapsodija glazbe, boje i pokreta

Rapsodija glazbe, boje i pokreta

U vrijeme nastanka Fantazije, jedinstvenoga crtanog filma u kojemu je njezin tvorac, Walt Disney, odlučio oslikati zvuk, tehničke mogućnosti prikazivanja filmova bile su vrlo skromne. No Disney je, želeći da njegova Fantazija doista bude nešto posebno, doslovno izumio novu tehnologiju snimanja i prikazivanja filmskoga zvuka. Fantasound je, između ostaloga, zahtijevao dva kinoprojektora, jedan za sliku, a drugi za zvuk, četiri zvučne staze na miks-pultu za kontrolu zvuka te čak devedeset zvučnika raspoređenih lijevo, desno, u sredini te u pozadini kinodvorane. Zvukovni rezultat doista je bio spektakularan. Spektakularan zvukovni rezultat danas se postiže s lakoćom, pa su tvorci Fantazije 2000 pretpostavljali da ne trebaju posebno naglašavati kako film valja prikazivati samo u kinima s adekvatnom opremom. Na žalost, u slučaju zagrebačkih kina bilo bi mnogo bolje da su upravo to učinili.

U posljednjim tjednima prikazivanja u Zagrebu Fantazija 2000 zadržala se u simpatičnom, ali premalom i Fantaziji 2000 nedoraslu kinu Grič. Film se prikazivao u nedostatnim uvjetima, a k tomu pred samo nekoliko znatiželjnika među kojima su djeca bila u manjini. I to s razlogom: Fantazija, kao ni njezin nastavak, Fantazija 2000, nisu crtići za djecu. Prikazivanje Fantazije 2000 u dječjim poslijepodnevnim terminima rezultiralo je katastrofalnom posjećenošću te rapsodije glazbe i slike, koja je najmanje namijenjena djeci.

Doduše, novi Disneyjevi sljedbenici ipak su film pokušali približiti širokoj publici. Pri izboru klasičnih hitova pazili su da djela većinom budu dopadljiva a ne samo slavna (tako u Fantaziji 2000 slušamo Petu simfoniju Ludwiga van Beethovena, Rimske pinije Ottorina Respighija, Rapsodiju u plavom Georgea Gershwina, Karneval životinja Camille Saint-Saensa i druga popularna djela iz koncertnih dvorana). Također, većini crtića pripisana je kakva-takva priča (pa je podjela na tri vrste glazbeno-slikovnih veza u Fantaziji 2000 svedena uglavnom na »glazbu koja priča priču«, dok je »glazba koja slika sliku« gotovo potpuno iščezla, a »glazba koja postoji radi sebe sâme« postala najlošijim dijelom nove verzije). I, naposljetku, trajanje izvorne Fantazije od dva sata, koje je čak i najozbiljnije gledatelje navodilo da se počnu meškoljiti na sjedalima, u Fantaziji 2000 svedeno je na daleko prihvatljivijih 77 minuta.

Fantazija 2000 nastala je kao ostvarenje želje Walta Disneyja da njegova izvorna Fantazija dobije nastavak. Poput originalne, i Fantazija 2000 zamišljena je kao proširenje ideje koju su, davne 1937, razvili dirigent Leopold Stokowski i slavni producent crtanih filmova Walt Disney: u središtu obje Fantazije našlo se uprizorenje programnog scherza Čarobnjakov učenik francuskoga skladatelja Paula Dukasa. No budući da je crtić Čarobnjakov učenik preuzet iz izvorne Fantazije, tvorci Fantazije 2000 sami su naveli gledatelje na neizbježne usporedbe. Pojavom Čarobnjakova učenika, šestog crtića po redu, ostali crteži u Fantaziji 2000 odjednom su postali odveć uglati, sinkronizacija sa slikom počela se doimati nasilnom, a kretnje likova doživljavale su se kao nagle i neprirodne. No Disney je Disney, i usporedbe s njegovim crtićima nepravedne su, čak i prema njegovim sljedbenicima.

Postdiznijevski crtači, redatelji i producenti maksimalno su se trudili da njihova Fantazija 2000 bude barem blizu kvaliteti Disneyjeve originalne Fantazije. To se vidi iz odabrane forme, rasporeda glazbenih djela i crtanih priča, koji nisu doslovno kopirani, ali se oslanjaju na izvornu Fantaziju. Osim priče o Mickey Mouseu kao čarobnjakovom učeniku (koja je u obje Fantazije postavljena kao neka vrst pomaknute sredine), na oblik stare Fantazije također podsjećaju početak i završetak nove Fantazije. Glazba u službi sebe sâme i apstraktni crteži predstavili su u izvornoj Fantaziji čuvenu Tokatu i fugu u d-molu Johanna Sebastiana Bacha (vjerojatno se slučajno zbilo da je u vrijeme prikazivanja Fantazije 2000 Zagrebačka filharmonija otvorila početak svoje koncertne sezone upravo Stokowskijevom obradom tog djela). U Fantaziji 2000 išli su po istoj analogiji te su na početku apstraktnom slikom predstavili jednako čuveno djelo: Petu simfoniju Ludwiga van Beethovena, poznatiju po podnaslovu Sudbinska. No uglata apstrakcija (jesmo li gledali leptire ili trokute?) ovaj je put ostavila gledatelje hladnima, a uživali su samo poznavatelji glazbe u izvrsnoj izvedbi Chicago Symphony Orchestra pod dirigentskim vodstvom Jamesa Levinea.

Orkestralno djelo Noć na golom brdu Modesta Petroviča Musorgskog te daleko mirnija, ali u glazbenoj obradi odveć romantizirana Ave Maria Franza Schuberta pomalo dramatično zaključuju originalnu Disneyjevu Fantaziju. Završetak Fantazije 2000 podjednako je sudbinski. To je prikaz života i smrti te ponovnog rođenja života kroz priču o duhu proljeća i jelenu te o strašnom vulkanu. Međutim, oslikavajući zvuke Žar ptice buntovnoga Igora Stravinskog, priča, čini se, daleko pozitivnije zaključuje Fantaziju 2000 nego što je originalnu Fantaziju zaključio sukob dobra i zla efektnim oživljavanjem simfonijskog djela Musorgskog te ne tako efektno ocrtavanje svete poniznosti u Schubertovoj Ave Maria.

Bez obzira na sve moguće prigovore, Fantaziju 2000 treba gledati, pa makar i u neprimjerenim uvjetima hrvatskih kinematografa. Ako ništa drugo, barem da se vidi kako su novi ljudi pokušali ponovno stvoriti vizualiziranu glazbu, crtani film u kojemu je jedini vladar glazba. »U profesiji koja predstavlja beskonačno putovanje kroz otkrića u kraljevstvu boje, zvuka i pokreta, Fantazija je naša najuzbudljivija avantura«, rekao je Walt Disney. Vjerujem da je Fantazija 2000 također postala uzbudljiva pustolovina za svoje tvorce te da su i oni, kako je to želio Walt Disney, »pronašli način da u svome mediju upotrijebe najveću glazbu svih vremena te da je prikažu kroz tijek novih ideja koje su ih nadahnule«.

Irena Paulus