Prvi mačići...

Prvi mačići...

Nakon Ionescova Mahnitanja u dvoje u režiji Nina Mangana možemo se samo nadati da će sljedeće predstave koje čine ovosezonski repertoar riječkoga kazališta biti na višoj kvalitativnoj razini

Hrvatska drama HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci sezonu je otvorila predstavom Mahnitanje u dvoje Eugenea Ionesca u prostoru Filodrammatice i time zauzela vrlo lošu startnu poziciju. Dvojbeni su i prilično nerazumljivi razlozi postavljanja toga teksta, naročito što je tek prije nekoliko mjeseci on postavljen u Talijanskoj drami istoga kazališta. Štoviše, ista je predstava prenesena s talijanskog na hrvatski jezik, odnosno iz repertoara Talijanske u repertoar Hrvatske drame. Režija Nina Mangana, kao i svi ostali elementi Mahnitanja u dvoje, ostali su identičnima kao u talijanskoj verziji. Jedino su se glumci promijenili.

Takav bi potez (prenošenje već postavljene predstave u Hrvatsku dramu) bio opravdan da je predstava Talijanske drame postigla iznimne kvalitativne domete i pobudila interes publike, pa je sad zamijenjena glumcima Hrvatske drame koji će omogućiti i onim gledateljima koji ne poznaju talijanski da uživaju u njoj. No, Mahnitanje u dvoje daleko je od takvih dostignuća. Mangano doslovno preslikava tekst na scenu, što ne mora biti loše, ali u ovom slučaju u tom preslikavanju nedostaje osmišljenih scenskih detalja i duhovitosti.

Prizori se monotono nižu jedan za drugim kao jednolični kotačići sive mašinerije. Povremeni prizori u kojima se On i Ona prisjećaju prvih dana svoje zaljubljenosti, pa plešu u ritmovima odavno nestale strasti, nemaštovito su osmišljeni, a ponavljanjem još više gube na prštavosti i energiji kojima bi trebali kontrirati sadašnjem stanju njihove veze. U predstavi se ističu samo dva prizora — posljednji u kojem sa stropa vise lutkice bez glava, a dvoje protagonista kreće se snovito ispod njih, te prizor u kojem On i Ona sve mahnitijim koračanjem u mjestu dočaravaju svršetak rata (oko njih i u njima) i buđenje novog optimizma, vitalnosti i međusobnog razumijevanja. No, sastavni dijelovi ne mogu imati dovoljno odjeka ako nisu usklađeni i pripremljeni djelovanjem cjeline u okviru koje funkcioniraju.

Mahnitanje u dvoje zahtijeva neprestanu prštavost igre, koja ne popušta ni na trenutak. Dakle, glumci su važniji od redatelja. Time stižemo do središnjega problema riječke predstave. Za Ionescov tekst mogli bi nas zainteresirati jedino bravurozni glumci koji će mu udahnuti punokrvni scenski život. Stoga je Mahnitanje u dvoje prava poslastica za razigrana glumca koji zna kako balansirati i prelaziti iz tuge u radosna prisjećanja, iz očaja u ironijski odmak prema sebi samome, iz komedije u grotesku... Neprestano na granici apsurda tako karakterističnoj za dobroga starog Ionesca.

Dražen Mikulić i Andrea Blagojević Mangano nemaju dovoljno glumačke snage za taj pothvat. Njihova gluma ostaje u okvirima korektne odrađenosti zadatka, što je u ovakvoj predstavi kobna slabost. Umjesto palete raznolikosti glumačkog izričaja, dvoje nam glumaca predočuje plastičnu, jednocrtnu glumu, koja već nakon nekoliko trenutaka postaje zamornom i posve predvidljivom. Stoga oboje djeluju više kao nacrtani likovi iz crtića, koji su na sebe navukli nepromjenjive maske, nego kao oživljeni Ionescovi dramski likovi. On postaje (i ostaje) zbunjeni papučar, a Ona gunđalica iskolačenih očiju. Jedino se perike na glavi mijenjaju.

Scenografija Ljerke Hribar maštovito je osmišljena, iako je zamisao zanimljivija od ostvarenja. Pozadina je scene veliki puzzle koji prikazuje idiličnu sliku skupine anđelčića. Izvan scenskog prostora (spavaće sobe) jest ulica na kojoj bjesni rat. Vanjska manifestacija unutarnje borbe spolova. Na samom će kraju predstave elementi slagalice biti razoreni bombama. Idila zaljubljenosti pretvorila se u uzajamnu netrpeljivost. Osim puzzlea, scenografiju čini i posve kičasta spavaća soba koja podsjeća na Barbikinu. No, estetika kiča u ovoj predstavi djeluje vrlo zastarjelo, što narušuje opći dojam scenografskog rješenja. Kostime je osmislila Osanna Šašinka.

Nakon Mahnitanja u dvoje možemo se samo nadati da će sljedeće predstave koje čine ovosezonski repertoar riječkoga kazališta biti na višoj kvalitativnoj razini i da će privlačiti više gledatelja. Jer, kako kaže stara narodna poslovica — prvi se mačići u vodu bacaju.

Tajana Gašparović