Prva dama jazz-vokala

Zdenka Kovačiček — trideset godina solističkih nastupa

Ime Zdenke Kovačiček u našim je glazbenim krugovima poznato ponajprije kao interpretkinje rocka i soula, pa tek onda jazza. S druge strane naši će je ljubitelji jazza doživjeti ponajprije kao jazz-pjevačicu. Nakon tridesetogodišnjega solističkog nastupanja Zdenku Kovačiček bismo, barem što se segmenta jazza tiče, mogli nažalost i danas svrstati među takozvane underrated interprete — izvođače jazza koji zaslužuju više pozornosti nego što je imaju. U malom broju naših pjevačica zabavne glazbe koje se iz nekih razloga tek povremeno, ili čak vrlo rijetko, pojavljuju u našem jazzu, Zdenka Kovačiček ostaje prva dama našeg jazz-vokala, zahvaljujući to ponajprije svom smislu za interpretacije tog žanra, kao i za jazz primjerenu glasu. No valja ovdje reći i to da u našim okolnostima i nije lako biti profiliran jazz-vokalist, pa stoga i raspolažemo zanemarivim brojem hrabrih, koji se suočeni sa svim posljedicama odlučuju ipak ostati vjerni samo jazzu, izlažući se ponekad i epitetima »jazz-čistunaca« s pejorativnim predznakom.

Trideset godina profesionalnog solo pjevanja, u kojem važan dio čini baš jazz-interpretacija, nije u nas baš čest jubilej te je red da se na nj osvrnemo. Rođena Zagrepčanka Zdenka Kovačiček karijeru je započela vrlo rano u Pionirskom kazalištu, u sklopu kojeg je polazila i satove pjevanja kod profesorice Trude Reich. Pohađala je i srednju glazbenu školu, što je zanimljivo kao harmonikašica. Šira će publika Zdenku zacijelo najbolje pamtiti kao članicu nekad popularna zabavnoglazbenog dua »Hani«, koji će napustiti, otišavši 1964. poput mnogih drugih naših jazz i zabavnih interpreta u tadašnju SR Njemačku. Tamo će nastupati s nizom raznih sastava po američkim vojničkim klubovima i steći neka važna iskustva profesionalne soul i jazz-pjevačice. U Zagreb se vraća 1970, kad će na opatijskom festivalu zabavne glazbe s mnogo džezističkog duha otpjevati pjesmu Zbog jedne davne melodije. Taj trenutak kao i prve nastupe s malim sastavima zagrebačkih džezista u zagrebačkom klubu Kulušićvalja smatrati početkom njezine karijere na domaćoj jazz-sceni, na kojoj se eto (s)nalazi već puna tri desetljeća, razapeta stalno između komercijalnih i onih drugih — džezističkih nastupa. Tako će jednom prilikom ne tako davno izjaviti: »Rock je moj život, jazz je moja strast, a kazalište je moja neostvarena ljubav.« Osobno u tim njezinim dilemama glasujem za strast, koju za jazz Zdenka Kovačiček evidentno posjeduje. Dokazala je to uvijek kad je bila u prilici pjevati nešto iz mape tog američkog glazbenog fenomena 20. stoljeća, a tu bismo mogli podsjetiti na velik broj ostvarenih nastupa na domaćim i stranim pozornicama. Uz mali sastav pijanista Vanje Lisaka s kojim često surađuje, ostvarila je početkom devedesetih godina dvije kompaktne ploče, Happy Jazz I. i Happy Jazz II. Već se iz naslova spomenutih ploča naziru njezini stilski afiniteti i pristup interpretaciji jazza, zasnovani na tradiciji američkog jazz-vokala, swingu te sklonosti prema jazz-standardima. Takav ćemo repertoar naći i u slučajevima kad nastupa uz veliki jazz-orkestar, a takva je iskustva vežu za big bandove Hrvatske radiotelevizije i Hrvatskoga glazbenog zavoda, te za Big band Radiotelevizije Ljubljana s kojim je gostovala u Italiji. Tu su i suradnje s poznatim talijanskim harmonikašem Peppinom Princippeom, vezanim još od 1984. uz kvartet Vanje Lisaka. U posljednjih je desetak godina Zdenka Kovačiček čest gost austrijskih pozornica s triom Manfreda Josela i Wolfganga Sillyja, nastupala je s tradicionalnim sastavom Old Stoariegler Jazz Band, te s Pfaff Combom, s kojim smo je nedavno slušali u Grazu u Hemingway American Baru. Svemu tome vrijedi dodati njezine nastupe na zagrebačkim festivalima jazza, nastupe u B. P. Clubu, zatim u Ingolstadtu s orkestrom kojim je ravnao Ladislav Fidri te s istim dirigentom na mariborskom Lentu. Iz svega toga proizlazi da Zdenka Kovačiček ima i zapažen međunarodni ugled te da i nije tako besposlena kakav bismo dojam s obzirom na relativno slab odjek u domaćim medijima mogli steći. Rezultat je to i njezine samozatajnosti te ne bašprevelike sklonosti kompromisima.

Trideset godina na sceni, pa makar i ne samo s jazzom, ali i s njim, svakako nije malo, te bi ovaj tekst trebao možda biti malim prilogom vrednovanju prinosa Zdenke Kovačiček našoj jazz-glazbi.

Mladen Mazur