Profesori za šaku kuna

Profesori za šaku kuna

Prema nosivoj pretpostavci, prosječan učenik ili student može doprijeti do znanja samo tako da memorira i imitira svoga nastavnika, tj. da postane štreber; no, za razliku od prosječnoga, nadareni je učenik, kao i njegov učitelj, umjetnik. Rečeno običnim hrvatskim jezikom — bljezgari

3. Idejna potka: Poetika vs. dijalektika sapuna

Odakle potječe nosiva pretpostavka skrivene metodike hrvatskog školstva, da školski tekstovi ne valjaju pa trebaju biti zamijenjeni boljima, te odakle potječu vladajuća hrvatska mjerila uspješnosti školovanja, koja visoko vrednuju pamćenje, a nisko problemsko mišljenje, pogotovo u društvenim znanostima?

Tri su prima facie odgovora. Prvi je da premnogi hrvatski nastavnik ne zna i/ili se ne trudi dovoljno, pa stoga umjesto da učenicima pomaže razumjeti tekstove velikih autora, diktira im svoja mala tumačenja velikih tekstova u pero. Drugi je da diktira zbog uvjerenja da su njegova tumačenja velikih tekstova također velika. Izvjetravanje tog uvjerenja teže je opazivo u tumačenju literarnih tekstova, primjerice Krležinih, nego filozofijskih ili znanstvenih (o kojima je teže muljati), pa i to objašnjava zbog čega je Krleža držan najvećim hrvatskim misliocem. No, bez obzira na to kakav se tekst tumači, njegov autor ima sve izglede da od hrvatskoga nastavnika-tumača bude diviniziran (kako se Marxu događalo od '45. do u osamdesete), već zato da si sam taj tumač pridigne svoj ja. Treći se odgovor odnosi na varijaciju osnovnoga pitanja, koja glasi: Zašto valja, te je obvezatna za ispit i ne smije biti zamijenjena boljom, hrvatska literatura nekoliko sveučilišnih socijalnoteorijskih predmeta koja je nalik standardnoj literaturi tih disciplina u mjeri u kojoj su u Pasolinijevu Pasjem životu avioni od palmina granja prašumskih urođenika nalik džetovima koji ih nadlijeću? Općeprihvaćen odgovor na našim sveučilištima glasi da hrvatska literatura valja zbog toga što su je napisali i propisali profesori tih predmeta, a valjda i oni imaju pravo da zarade koju kunu.

Školska politika, ideologija i školske institucije

Tako dolazimo do odgovora koji sustavnije uzimaju u obzir socijalni kontekst djelovanja i ponašanja pojedinaca. Najvažnije su dimenzije toga konteksta školska politika, školska ideologija i školske institucije.

Školska politika uobičajen je naziv za skup mjera koje državni organi, političke stranke, sindikati učitelja i slični poduzimaju s namjerom da uporabom raznih sredstava, od programskih do financijskih, postignu određene školske ili druge javne obrazovne ciljeve, kao što su informatička pismenost, domoljublje ili smanjenje fiksanja u školama. Većina onih koje u nas školstvo zanima usredotočena je upravo na školsku politiku, osobito na zakone, tako da gotovo svaka reforma školstva počinje i završava kritikom postojećih i predlaganjem novih zakona.

Zakoni nisu nevažni. No, svatko s nešto iskustva zna da zakonske mjere u školstvu teško i sporo utječu na prešutna uvjerenja i ustaljene običaje.

Skup vjerovanja o naravi znanja, obrazovanja i školovanja, koji kaže, po prilici, zašto su stvari u tim djelatnostima takve kakve jesu i kakve one trebaju biti, te koji samim tim barem prešutno opravdava vladajući uzorak diobe dobara i tereta u društvenom sustavu, napose postojeću političku vladavinu, primjereno je zvati školskom ideologijom.

Školske su ideologije i povijesno najtješnje prepletene s pravnima — u kontinentalnoj Europi, od 11. stoljeća, i u SAD, od kraja 19. stoljeća — formirale su se ponajprije pod utjecajem sveučilišta, a tek sekundarno pod utjecajem politike i zakona te sudske i odvjetničke prakse. Još je veća strukturalna i funkcionalna sličnost te prepletenost današnjeg prava i današnjeg školstva: uzvišeni ciljevi, koji su zamagljivani profesionalno domoljubnom retorikom, pa su stoga, iako stalno osporavani i izvana i iznutra, u osnovi imuni na kritiku; edukativna funkcija prava; suštinska ovisnost školstva o diplomama i drugim pravnim aktima; profesionalnost davaoca usluga, odnosno opskrbljenost apstraktnim znanjima i zaštićenost pravno ustanovljenim monopolima; masovnost korisnika usluga; proklamacije jednakosti svih korisnika, što redovito završava u njihovu sve većem raslojavanju, s uvijek nemalim brojem beznadno obespravljenih, odnosno obeznanjenih na jednoj strani, većom ili manjom dobro namirenom srednjom klasom u sredini, i elitom uživaoca znanja i prava koji su stekli to što uživaju ili zbog toga što su imali ekonomsku moć ili, još gore, zbog toga što su prijevarama i nasiljem stekli prava, uključivši prava na diplome, kao da imaju znanja. Najvažnije, možda je baš uvjerenje da je pravna i moralna primjena tekstova neracionalan postupak ključ za razumijevanje nosive pretpostavke skrivenoga kurikula hrvatskog školstva.

Kao Pogorelić po Chopinu

Ključ utoliko što upućuje na to da pretpostavka kako školska literatura ne valja vrlo vjerojatno proizlazi iz uvjerenja da racionalno može biti dokučiv jedino rezultat spoznaje, odnosno gotova znanja, a ne i put k spoznaji, jer je on u potpunosti spontan i neponovljiv umjetnički čin. Za takav čin moguće se pripremiti učeći određene vještine oponašanjem nastavnika, kao što klavirist vježba ljestvice udarajući tipke što sličnije učitelju. Stoga po vladajućoj pretpostavci skrivene metodike, prosječan učenik ili student može doprijeti do znanja samo tako da memorira i imitira nastavnika, odnosno da postane štreber; no, za razliku od prosječnoga, nadareni je učenik, kao i njegov učitelj, umjetnik. Ne piše suhoparne, znanstvene tekstove, nego nadahnute eseje. Kad tumači književni ili čak filozofijski ili socijalnoteorijski tekst, čini to na način na koji Pogorelić tumači Chopina, pretvarajući ga u Pogorelićeva Chopina. Rečeno običnim hrvatskim, ne piše jasno i razgovijetno o predmetu, nego bljezgari po papiru.

Ako se pitamo što su korijeni uvjerenja da racionalno može biti dokučiv samo rezultat spoznaje, vjerojatno ćemo naći da je to antihistoricizam koji ima izvor u Nietzscheu ili Schopenhaueru, a u krajnjoj liniji, kao i korijen uvjerenja da je primjena tekstova u pravu i moralu umijeće, odnosno vještina, u Kantu. Potragu za korijenima (uključujući i Krležine u Nietzscheu) ostavljam profesionalnim filozofima i historičarima ideja. No, i bez takve potrage nije preuzetno pretpostaviti da je idejna potka hrvatskoga školskog antihistoricizma po prilici tako plitka, ali rasprostranjena i žilava, kao i idejna potka historicizma, protiv kojega ustaje. Tu potku ne valja tražiti u Hegelu i Marxu (iako je bez njih nije moguće naći). Valja je tražiti tamo gdje je široko prihvaćena.

Sapunski pristup

Ogledni je primjer priručnik Josefa Oswalda, Die Herstellung der Seife im Haushalt: eine gründliche Anleitung (Leipzig, 1941), 72 str., s poglavljima 1. Povijest sapuna, 2. Što je to sapun, 3. Svojstva sapuna, 4. Dioba sapunskih vrsta, itd. Dakle, čak taj kratki priručnik za izradu sapuna u vlastitoj veš-kuhinji, koji je za oskudice Drugoga svjetskog rata bio u širokoj uporabi i u boljim kućama u Hrvatskoj, pretpostavlja da će kućanice kojima je namijenjen moći razumjeti aristotelovska pitanja o naravi sapuna (2.-4. poglavlje) samo ako prije toga spoznaju njegovu ontogenezu (1. poglavlje). Upravo po tome priručnik je trostruko poučan. Kao što je sugerirano, upućuje na to da je i idejna potka hrvatskoga školskog antihistoricizma vjerojatno toliko tanahna kao i idejna potka historicizma. Drugo, pokazuje da ona može biti, iako bedasta, široko i čvrsto prihvaćena čak i među onima koji su pametni, ali ništa ne znaju o njezinim filozofijskim izvorima, pa se stoga ne mogu zavaravati isprikom filozofa sklonih kraljevima da i recepcija najdubljih misli ponekad pada u vulgarizaciju. Rječit su primjer hrvatski pravnici, koji uzimaju zdravo za gotovo da pravno obrazovanje jest i treba biti podijeljeno na znanstveno, u fakultetskom studiju, i tehničko, u pravosudnom vježbeništvu, a da u školskoj lektiri nisu pročitali ni jedan redak o razlozima i nastanku te diobe (odnosno o Kantovoj filozofiji i njezinoj recepciji u njemačkim pravnim fakultetima potkraje 18. stoljeća). Treće, pokazuje da historicistička okolina samo izaziva orgijastičku reakciju, pogotovo onih duša koje su sklone pojetičkom transu. Uostalom, kako da se generacije posve prozaičnih studenata prava Zagrebačkog sveučilišta od četrdesetih do sedamdesetih godina pobune protiv svoje obvezatne literature iz sociologije, po kojoj je i sapun dijalektička sinteza luga i špeka, ako ne tako da prvo sebe razumiju kao pojetičare sapuna izvan beskonačna determinističkog lanca uzroka i posljedica, jer je takav iskorak, po implikaciji iste literature, uvjet mogućnosti da postanu slobodni stvaraoci prava?

Ivan Padjen