Prigušeni seks

Američki psiho/American Psycho, Kanada/SAD, 2000, režija Mary Harron, scenarij Mary Harron i Guinevere Turner (prema istoimenom romanu Breta Easton Ellisa), fotografija Andrzej Sekula, uloge Christian Bale, Willem Dafoe, Chloë Sevigny, Reese Witherspoon, Samantha Mathis, Cara Seymour, Jared Leto

Treći roman Breta Eastona Ellisa Američki psiho objavljen je 1991. i još prije nego što je ugledao svjetlo dana izazvao je skandal, no to je poznata pa i u nas već prepričavana storija. Filmska verzija pojavila se na kraju desetljeća i premda Ellis nedvojbeno može biti zadovoljniji ovom adaptacijom nego onom svog slavnog prvenca Manje od nule (podobnjačku holivudsku verziju koja s romanom nema nikakve veze, ali ostaje u sjećanju zbog nezaboravnih nastupa Jamie Gertz, Roberta Downeyja Jr. i Jamesa Spadera potpisao je 1987. Marek Kaniewska, prethodno režiser kultnoga homoseksualno-ljevičarskog ostvarenja Druga zemlja u kojem je Rupert Everett ostvario prvu veliku i do danas najbolju ulogu), i ovaj put slikopisna inačica znatno zaostaje za književnim predloškom.

Zahvaljujući ažurnosti Beogradskog izdavačko-grafičkog zavoda, koji je u kičasto dizajniranoj Hitac biblioteci (njihov dizajn poslije je prekopirao zagrebački Naprijed za ediciju Odabrani ljubavni romani) izdao prva dva Ellisova romana (Manje od nule i Pravila privlačnosti) tri odnosno dvije godine po njihovu izvornom izlasku (Pravila privlačnosti imala su i dragocjen bonus — kratki intervju prevoditeljice Maje Herman-Sekulić s Ellisom), i hrvatski su čitatelji imali prilike upoznati osebujan rad senzacionalno uspješna i ugledna mladog pisca, premda će za dobar dio naših kulturnih konzumenata Ellis dugo ostati nepoznanica. Sjećam se kako sam jednom prigodom na Filozofski fakultet ponio sa sobom BIGZ-ov primjerak romana Manje od nule, a jedan me je danas ugledni književni kritičar prijekorno upitao, zavaravši se trivijalnom naslovnicom, kakav to šund čitam (Ellisovo mu ime tada naime ništa nije značilo), a prije samo godinu ili dvije jedan je drugi, još ugledniji književni i filmski kritičar te romanopisac demonstrirao nepoznavanje Ellisova opusa, preuzimajući iz druge ruke ocjene o inferiornosti Ellisova stila (!?) naspram onoga Tomislava Zajeca, autora romana Soba za razbijanje, koji je u hrvatsko književno okružje prenio bitne koordinate Ellisova svijeta tzv. zlatne mladeži; taj se kritičar i pisac poslije ipak iskupio vrlo dobrim prikazom prošlogodišnjega hrvatskog izdanja Američkog psiha, kojem je izdavač Mozaik knjiga dodao i vrijednosno negativni, posve nekompetentni pogovor slovenskog pjesnika i esejista Aleša Debeljaka, koji, zahvaljujući protežiranju dijela zagrebačkih (post)kvuorumovaca, u hrvatskoj kulturnoj javnosti uživa povlašten status koji stvarno nije zaslužio.

Ellis je u prva dva romana nemilosrdno secirao psihologiju i milje bogatih američkih sveučilištaraca, budućih yuppija, sjajno simbiotski spajajući narativnu fragmentarnost, ekonomičan stil i nihilističan svijet svojih (anti)junaka. Svijet kojim (gotovo) ultimativno dominiraju fetišizam čuvenih sveučilišta, skupih restorana, odjevnih marki u kombinaciji s gotovo programskom drastičnom emocionalnom reduciranošću kulminaciju je dosegnuo u Američkom psihu, koji se od prethodna dva romana razlikuje po izrazito satiričnom pristupu građi (Američki psiho izvanredno je duhovito ostvarenje), beskompromisno detaljnim, evidentno pornofilskim (i pornografskim) seksualnim opisima i uvođenju radikalnog nasilja, koje se nerijetko kombinira sa seksualnim prizorima, pri čemu Ellis pokazuje takvu dozu morbidnosti, pa i nekrofilije, koja je mjestimično bila kadra preneraziti čak i potpisnika ovih redova, inače izrazito sklona takvim vrstama provokacije.

U likovima prethodnih njegovih romana nedvojbeno su postojale neke doze pozitivne emocionalnosti (pa makar redovito, programski bivale bačene u ništa), u Američkom psihu Ellisov prezir prema japijevskom svijetu je beskrajan, a odvratnost gotovo da je apsolutna. Ipak, naslovni lik Patricka Batemana, to veliko blistavo ništa, u nekim je trenucima gotovo ganutljiv — njegova predanost ljubavnim i 'egzistencijalnim' pjesmama Whitney Houston te Geneseisa u razdoblju kad je Phil Collins bio glavni autor u bendu, njegova maštanja o svojoj tajnici Jean, statusno inferiornoj no poštenoj i naivnoj djevojci koju zamišlja kao idealnu buduću suprugu s kojom držeći se za ruke šeće po pješčanoj plaži u zalazak sunca, takvi pasaži svjedoče o senzibilno invalidnoj osobi koja međutim, kao većina invalida, može izazvati suosjećanje. Strašno je, međutim, u podtekstu poručuje Ellis, što su upravo osobe takva senzibiliteta došle u poziciju društvenih upravljača i uzora. Premda su, ironijski pokazuje Ellis, yuppiji potraj osamdesetih i početkom devedesetih već izloženi podsmijehu i preziru, vrlo su duhoviti prizori u kojima se Bateman neuspješno pokušava uklopiti među cool pripadnike afroameričke kontrakulture ili oni u kojima se mora suočiti s vlastitom materijalnom ništavnošću u usporedbi s pravim bogatašima poput npr. filmskih zvijezda (od kojih jedna, Tom Cruise, stanuje u istoj zgradi kao i on).

Postavlja se pitanje što je od bogate teksture Ellisova romana ostalo u filmu, koliko je uspješno ona impregnirana u pripovjedački oskudniju filmsku formu. Na početku odmah upada u oči da Mary Harron (njezin debitantski film Pucala sam na Andyja Warhola, svojevrsna biografija Valerie Solanas, bio je znak zanimanja za alternativnu umjetničku scenu, ali i pokazatelj njezinih evidentnih kreativnih ograničenja) dramaturški precizno ne prati roman u postupnoj gradaciji Batemanova skretanja u ubilačko ludilo, što je poprilično nelogično jer bi filmu donijelo efektnu žanrovsku kompaktnost (ako ga promatramo kao psihološku horor-dramu). Drugi dramaturški propust posvemašnje je marginaliziranje svih likova izuzev Batemana. Nije dakako sporno da je njegova perspektiva središnja, ali odnosi s nekim likovima, u prvom redu s Jean, zaslužili su barem malo podrobniju elaboraciju. Umjesto da se usredotoči na razvoj Batemanova (Bale) odnosa s Jean (Sevigny), na to kako ona postupno postaje njegov kič-ideal, Harron najviše prostora daje Batemanovoj relaciji s privatnim detektivom Kimballom (Dafoe), odnosu koji je samo jedan od priloga travestiji svijeta u kojem Bateman obitava i djeluje, a koja se ovom prigodom manifestira tako da detektiv umjesto da ga raskrinka kao ubojicu (čemu on zapravo teži kao nekoj katarzi, koju međutim neće dočekati), Batemanu daje alibi kojeg se sam nije bio sposoban dosjetiti; sličan ironičan odnos prema američkim privatnim detektivima prisutan je, ali samo kao detalj, što je trebao biti i u filmu Mary Harron, u Talentiranom gdinu Ripleyju Anthonyja Minghelle. Treća važna zamjerka tek je djelomična uspješnost u prenošenju satiričnoga tona romana, koji pršti od prigušena humora; film tek mjestimično postiže slične satirične učinke.

S druge strane opća atmosfera koju Harron uspostavlja u filmu, oslanjajući se na hladnu fotografiju Andrzeja Sekule (snimio Tarantinove Pse iz rezervoara i Pakleni šund), prepoznatljive pop-pjesme osamdesetih i decentnu filmsku glazbu kultnog velvetovca Johna Calea, dobra je, a i neka redateljičina rješenja nedvojbeno su uspješna. Odustavši od eksplicitnih prizora seksa i ubojstava (čija bi realizacija film svela na vrlo ograničenu distribuciju po specijaliziranim kinima, a ovako je on zabilježio vrlo pristojnu zaradu), Harron ih prikazuje parcijalno i za većinu gledatelja dovoljno sugestivno, dodavši im i Batemanove monološke izvatke iz njegovih 'ogleda' o Genesisima, Philu Collinsu i Whitney Houston, kojima su u romanu posvećena čitava (vrlo zabavna, ali i zanimljiva) poglavlja. Velšanin Christian Bale, i danas najpoznatiji po ulozi dječaka izgubljena u vrtlogu rata u Spielbergovu Carstvu sunca, jako je dobar u naslovnoj roli, a nastup Willema Dafoea možda je i odveć snažan s obzirom na marginalnu narav lika kojeg tumači, no to je već spomenuti problem redateljičine dramaturške koncepcije. Ostali su likovi od maloga značenja, ali mora se napomenuti da je pomalo neugledno izdanje Cloë Sevigny u ulozi Jean odraz redateljičina kriva shvaćanja tog lika (Jean nije glamurozna ni eksplicitno seksepilna poput djevojaka Batemanova ranga, ali to ne znači da je lišena erotske privlačnosti kao što je postavlja Harron), dok je Jared Leto kao ubijeni Batemanov alter ego Paul Allen jako dobro pogođen.

Sve u svemu Američki psiho pristojan je film, koji dakako neće oduševiti poklonike Ellisova romana, ali će, za razliku od spomenute filmske adaptacije romana Manje od nule, u njemu barem moći naći dosta bitnih sastojaka fascinantnog predloška.

Damir Radić