Priča o odrastanju

Kazuo Ishiguro, When We Were Orphans, Faber and Faber, London, 2000.

Najnoviji roman Kazua Ishigura, britanskoga pisca rođenog u Japanu, When We Were Orphans, možda njegov do sada stilski i tematski najzaokruženiji roman, ušao je u krug od šest kandidata za ovogodišnju nagradu Booker.

Kazuo Ishiguro, laureat Bookera 1989. za The Remains of the Day, koji je pretvoren u filmski hit s Anthonyjem Hopkinsom u ulozi batlera Stevensa, dobitnik nagrade Whitbread, Order of the British Empire i Chevalier de L'Ordre des Artes et des Lettres, autor je s milijunskom nakladom, ali svejedno nije autor koji drži do toga da popularno piše.

Kao i u dosadašnjim knjigama, Ishiguro napušta suvremenu Britaniju i suptilno kompleksnom prozom gradi portret čovjeka koji je stranac gdje god se nalazio. Pripovjedač, Christopher Banks, proveo je djetinjstvo u međunarodnoj zajednici u Šangaju, igrajući se detektiva sa svojim japanskim prijateljem Akirom. Jednoga dana otac devetogodišnjeg Christophera, britanski poslovni čovjek umiješan u krijumčarenje indijskog opija u Kinu, odlazi na posao i nikada se više ne vraća. Uskoro nestaje i Banksova majka, a Christophera šalju u Englesku.

Sam svoj detektiv

Dvadeset godina kasnije Banks je uspješan privatni detektiv i gost londonskoga visokog društva. Upoznaje Saru Hemmings, također siroče, čiji je jedini životni cilj uspeti se socijalnom ljestvicom i udati se za nekog važnog. Baš kao i butler Stevens, Banks propušta priliku ljubavi i gubi Saru, koja se udaje za mnogo starijeg muškarca.

Još opsjednut tajnovitim nestankom roditelja, Banks se vraća u Šangaj, grad rastrgan sukobom između nacionalista i komunista. Otkriva da je borba njegove majke protiv trgovine opijem bila uzrok nestanka njegovih roditelja. I usred japanske invazije 1937, lutajući kaosom Šangaja, Banks je još djetinje uvjeren, na svoj mali britanski način, da bi pronalazak njegovih roditelja vratio stvari na svoje mjesto i svijet opet doveo u red, ponovno sastavio srušeni kozmos.

Pomalo distanciranim i korektnim glasom bivšeg učenika privatne škole, Banks nam nudi monolog u kojemu se opravdava, ali čitatelj sa svakom novom rečenicom dobiva signale da tu nešto nije u redu. Postaje jasno da se ne može sasvim vjerovati ni Banksovim sjećanjima iz djetinjstva, ni onima na roditelje, a možda ni tvrdnjama da je najpoznatiji detektiv svoga vremena. Na sve njegove podvige aludira se kao na slučaj Mannering ili slučaj Trevora Richardsona, a da čitatelj nikada ne sazna o čemu je u njima bila riječ ili kakvim je metodama Banks otkrio krivce, kao ni da li je Banks možda samo gubitnik s iluzijama lažne veličine. Kao i batler Stevens, koji, što dulje govori, tim više potkopava vlastitu vjerodostojnost, i Christopher Banks tijekom naracije više ogoljuje vlastite nedostatke i apsurdnosti svoga uvjerenja da će rezultat najvažnije istrage u njegovu životu učiniti da se sve što se dogodilo zapravo nije dogodilo, nego što otkriva priču. Suočen s takvim pripovjedačem, čitatelj je prisiljen sâm postati detektivom i juriti za mrvicama istine kroz labirint Christopherova sjećanja.

Dakle, kao što u Ishigura nikada ništa nije onakvo kakvim se čini na površini, tako ni ovaj roman nije detektivski. Djelomično društveni roman o razdoblju između dva rata, a djelomično povijesna priča o kolonijalnoj korumpiranosti, on zapravo u srži skriva bolnu priču o odrastanju, priču o beznadnoj želji da se može vratiti u neki trenutak djetinjstva, neku udaljenu prošlost, koja još postoji samo u mrvicama sjećanja, kad su stvari krenule krivo. Nudeći nam prvo elaborirani portret svoga lika, majstorski konstruiranim monologom tog istog protagonista, Ishiguro izvlači čitatelju tlo pod nogama, čineći vlastiti lik patetičnim, ali i istinski tragičnim. Ono što leži u srcu Banksova lika i romana jest sposobnost čovjeka da se zarobi u vlastitoj iluziji, tragična predodređenost da se ogluši na zov slobode i sljepilo koje proizlazi iz samonametnuta osjećaja obveze.

Iva Krtalić-Muiesan