Prema inteligentnoj arhitekturi

Prema inteligentnoj arhitekturi

Moderna se arhitektura općenito vrlo malo koristila tehnološkim mogućnostima epohe, a kad ih je primjenjivala činila je to selektivno i formalistički, u vrlo ograničenome segmentu strukture građevine. Nastavljena je tradicija, u povijesti najčešće rabljena načina unapređivanja čovjekove okoline — podizanjem masivnih i trajnih struktura

U eseju Dom nije kuća objavljenu u časopisu »Art in America«, travnja 1965, uz pomoć Françoisa Dallegreta i njegovih preciznih vizualizacija, engleski teoretičar arhitekture, medija i pop-kulture Peter Reyner Banham (1922-1988) razigrano je dočarao kuću koja je u cijelosti određena svojim uslugama — antikuću čija apsolutna funkcionalnost tjera svaku pomisao na simboličko ispunjenje. Za njega je to bio logičan, ali ipak ponešto preuranjen zaključak američke arhitektonske tradicije, koja se nije ponajprije oslanjala na pitanja estetike i stila: »Kad vaša kuća sadrži takav kompleks cjevovoda, toplovoda, odvoda, žica, svjetala, upusta, ispusta, peći, slivnika, spremnika za otpad, hi-fi odjeka, antena, kanala, zamrzivača i grijača — kad sadrži tako mnogo usluga da bi sva ta željeznarija mogla stajati sama za sebe, bez ikakve pomoći same kuće, čemu imati kuću koja sve to podupire?«

Najznamenitija okamenjena realizacija takva arhitektonskog svjetonazora zgrada je Centra Georges Pompidou u Parizu, otvorena 1977, a nedavno potpuno rekonstruirana za novo tisućljeće. Očigledno da eksponiranje konstruktivne i instalacijske opreme u obliku tzv. egzoskeletona nije potpuno rješenje funkcionalne problematike arhitekture, osobito kada se plemenite zamisli počnu izobličavati u retoričke ekshibicije. Moderna se arhitektura općenito vrlo malo koristila tehnološkim mogućnostima epohe, a kad ih je primjenjivala činila je to selektivno i formalistički, u vrlo ograničenome segmentu strukture građevine. Nastavljena je tradicija, u povijesti najčešće rabljena načina unapređivanja čovjekove okoline — podizanjem masivnih i trajnih struktura, što je u opreci s tzv. energetski djelatnim rješenjem — kondicioniranja neposrednoga okoliša, što je mnogo primjerenije našem visokotehnologiziranom stanju stvari. No, dogodila se samo još jedna u nizu Pirovih pobjeda hardvera nad softverom.

U eseju The New Frontier iz 1989. Walter M. Kroner upućuje na inteligentnu arhitekturu putem inteligentnoga dizajna, kritizirajući koncept kontejnerizirane tehnologije. Tehnološkom je razvoju primjerena reagirajuća okolina, u odnosu prema tri konteksta: arhitektonskome, biosferi — odnosno kontekstu prirodnih resursa, kao i onom ljudskom. Kroner je inteligentnu arhitekturu definirao kao »izgrađene oblike sposobne za prihvaćanje i reagiranje na vanjske i unutrašnje pojave u odnosu na obujmljeni prostor, čime se povratno utječe na arhitekturu, stanovnike te biosferu. Ona također osigurava putove i načine uspostave djelotvornosti cijele građevine, potraživanje resursa i proizvodnju, kako bi se opremila okolina koja potpuno reagira na ekologiju mjesta i individualnoga korisnika«. Realizacija bi se, prema Kroneru, trebala odvijati u tri osnovna modaliteta, pomoću »inteligentnih urbanih omotača, dinamičnih zgrada i personalizirane okoline«.

Izvjesno je da san o kući u kojoj hladnjak zna da ste ostali bez jaja, pa ih čak naručuje iz obližnjega špeceraja, još nije odsanjan. Ili pak onaj o televizoru koji pretražuje eter kako bi pronašao upravo one programe i emisije koje volite, zapisujući ih kako biste im se mogli posvetiti u trenucima opuštanja i odmora. Zatim, primjerice, termostat koji prati lokalnu vremensku prognozu, pripremajući i prilagođavajući arhitektonske sustave za nadolazeće moguće nepogode, odnosno regulirajući sustav za zalijevanje koji će osiguravati da vaš travnjak svakodnevno izgleda baš kao onaj iz Pleasantvillea.

No, nedavno izvedeni multimilijunski (u dolarima) plažni objekt u sjevernoj Kaliforniji kao da pokušava otkloniti sumnju. Izvana, za razliku od Banhamove vizije, kuća se doimlje uobičajeno za podneblje, a ni u unutrašnjosti ne nailazi se na nešto izrazito spektakularno. Tek će se pomnijem promatraču ukazati ponešto neobičniji prekidači i mnoštvo nanametljivih interaktivnih ekranskih sučelja, što nam daje do znanja da se ispod arhitektonske epiderme krije preplet složaja živčanog sustava. Njima se upravlja audio i klima uređajima, kontrolira i regulira rasvjeta te pokreću mehanizmi mobilnih zaslona od sunca na prozorskim oknima i nadsvjetlima, što usred dana omogućuje potpuno zamračivanje kuće u roku od 25 sekundi. Umjesto ognjišta, središte je kuće medijateka u kojoj se nalazi i najveća vidljiva stambena elektronička konzola s velikim dodirnim ekranom, dok se u podrumu, umjesto uobičajene energane, ropotarnice i odlagališta, nalazi zamašni server — mozak zgrade i njegov spoj s vanjskim svijetom. Ljubitelje CD i DVD tehnologije ushitit će činjenica da sadrži izmjenjivač za osamsto diskova te da nema ni traga kaosu prepleta žica koje poput meduze rese današnje domove pune elektronskih spravica raznih veličina i namjena. Autor ove visokotehnološke interpolacije, Garry Huff iz tvrtke The Media Room, zastupa tezu da stvari koje su jednom bile očigledne i mehaničke trebaju postati nevidljivima i tajnovitim. No i dalje je riječ o implantaciji ili u najboljem slučaju suživotu tehnologije i graditeljstva, ne i njihovoj potpunoj simbiozi.

Kada svijet uđe u post-PC eru, granica između potrošačke elektronike i računala postat sve maglovitijom. Tri su faktora koja mogu konačno prinijeti potpunu kućnu kontrolu širokim masama: vrlo snažni mikroprocesorski čipovi kao mozgovi proizvoda, potpuna prožetost Internetom te usredotočenost vodećih proizvođača softvera i hardvera na kućni networking. Možda je najuvjerljiviji znak svitanja ere potpunog kućnog nadzora upravo interes giganata informatičke tehnologije poput Cisco Systems, IBM, Intel, Microsoft ili Sun Microsystems. Znakovita je i njihova suradnja u svrhu prevaljivanja posljednje milje do doma budućnosti, što će kovanicu Craiga Mundiea iz Microsofta computing everywhere — connecting everything prevesti u svakodnevicu. No najveći je problem taj što je riječ o tehnologiji i pristupu koji još traži pravu publiku.

Slabost je Banhamove vizije ekshibicionističke tehnologije bila u nemogućnosti sagledavanja minijaturizacije kao neizbježna i vrlo brza procesa, a kalifornijske kuće snova u njezinoj skupoći, i dalje površinskoj uporabi visoke tehnologije te iscrpljivanju u bjesomučnom skrivanju vodova. U spomenutom eseju Banham doduše nudi i prenosivi Standard-of-living package, koji, tretirajući čovjeka kao plemenitog divljaka te oslobađajući ga i kuće i odjeće, neposrednu okolinu čini nastanjivom. No što je s rekvizitarijem postojećih izgrađenih resursa? Romantične ruševine ili novi živčani sustav u prilog njihovoj besmrtnosti — možda je ključna dilema bliske budućnosti.

Krešimir Rogina