Pregorjeli osigurači

Pregorjeli osigurači

Predstava Kvartet Ronalda Harwooda će, kad se riješi najvećeg problema nedovoljne uigranosti, moći donekle zadovoljiti one gledatelje koji od odlaska u kazalište ne očekuju više od dva sata kakve-takve zabave

Radnja dramskog teksta Kvartet Ronalda Harwooda, koji je u Gradskom kazalištu Komedija postavio Lawrence Kiiru, smještena je u dom za umirovljene glazbenike, u kojem žive Cecily (Smiljka Bencet — Jagarić), Reggie (Vladimir Krstulović) i Wilfred (Eugen Franjković), a uskoro im se pridružuje bivša Reggiejeva žena Jean (Sanda M. Langerholz), čime je nekad slavni pjevački četverolist ponovno na okupu. No, dani slave su iza njih, a s time se svi teško nose. Ostarjeli, vrijeme provode preslušavajući snimke davnih nastupa i boreći se s tipično staračkim problemima.

Kako bi se u tu tužnu priču unijelo nešto humora, svatko od njih ima i neku osobinu koja bi ga trebala učiniti komičnim, pa je tako Wilfred opsjednut seksom, Cecily pati od senilnosti zbog koje neprestano umišlja odlaske u strane zemlje, Reggieju je glavni problem doručak jer mu bolničarka nikad ne donosi marmeladu, a Jean se i dalje ponaša kao diva. Prilika da ponovno zajedno otpjevaju ariju iz Rigoletta unosi živost u njihov ustaljeni život. No, glasovi ih izdaju, pa oni dolaze na ideju da izađu pred publiku pjevajući na plejbek.

Cijeli prvi čin drame može se shvatiti kao »priprema terena« za drugi. U tom činu dolaze i na zamisao o zajedničkom nastupu, a tajna o plejbeku također biva brzo otkrivena, pa gledatelju, lišenu faktora iznenađenja, preostaje samo vidjeti kako će to provesti u djelo. Za to je valjalo pričekati drugi čin, u kojem od očekivanih situacijskih zavrzlama i malo više akcije opet nije bilo ništa.

Kako se komika drame ipak najviše zasniva na konverzaciji, ni u drugom činu ne nedostaje sočnih primjedbi, ne odveć blisko vezanih uz ono što se događa na sceni. I nakon gotovo dva sata iščekivanja konačno grand finale, koje je više finale, a manje grand, a sastoji se od onoga što nam je već od prvog čina bilo znano — da će likovi-pjevači otvarati usta, a sa zvučnika će se čuti dio iz Rigoletta, bez ikakve koreografije tog prizora i neočekivanog rješenja ili barem razrješenja odnosa između Jean i Reggieja, tek uz sramežljivo razbijanje rampe glumljenim povikom iz publike te s pokojom pretjeranom grimasom glumaca.

Da je neka predstava napravljena zato da bi bez previše filozofiranja zabavila i opustila publiku, posve je razumljivo. Da se neka predstava napravi tako da u prvi plan stavi predstavnike stare garde glumaca koji još imaju što pokazati publici, razumljivo je i prihvatljivo, dapače pohvalno. Ali nema nikakva opravdanja da se takva predstava, u ovom slučaju komedija koja bi ujedno trebala ispuniti više takvih zadataka, od kojih je najveći oplemenjivanje teksta glumačkim karizmama, napravi površno i prilično šlampavo.

Čini se da je najveći krivac za to što je predstava na premijeri izgledala kao jedan od posljednjih pokusa pred generalni inzistiranje na datumu izvođenja — 10. listopada, koji se poklapa s pričom u kojoj pjevači demonstriraju nekadašnje umijeće upravo na taj datum (obljetnicu Verdijeva rođenja), što postaje spona koja predstavu povezuje sa zbiljom. Davanje prednosti tom efektu pred dobrom uvježbanošću predstave glumce je bez potrebe izložilo blamaži.

U nekim je trenucima prilično neugodno bilo gledati te redom priznate glumce kako zastajkuju u replikama čekajući pomoć šaptačice, koju su u nekoliko navrata bolje čuli gledatelji od glumaca na pozornici. Još je više nalik apsurdu to što glumci tumače likove koji su zbog svojih godina prilično zaboravljivi, pa se gledatelj najednom nađe u, dakako posve nenamjerno proizvedenom, ironijskom spletu drame i izvanjskih okolnosti, u kojem smijeh, ali onaj proizašao iz nelagode, više izaziva ta druga komponenta.

Ne može se reći da se ta nedovoljna pripremljenost jednako manifestirala u svih glumaca, pa je u ovoj izvedbi muški dio ekipe, ponajprije Eugen Franjković, djelovao nešto sigurnije. Dojam nedostatka suverenoga vladanja ulogom zasjenio je ostala pitanja glumačke interpretacije, no ako to i pokušamo staviti u zagrade, ipak je ocjena ostalih elemenata iznad prosječne.

To dakako nije posve krivnja glumaca jer, iako tekst ispod komične razine pokušava iznijeti problem starenja i nemogućnosti mirenja s osjećajem bespomoćnosti i beskorisnosti, što bi kao ideja trebalo produbiti karaktere likova i omogućiti glumcu da upravo na toj razini, spajanjem tuge i duhovitosti, pokaže glumačko umijeće, to im vjerojatno nije bilo lako.

Bolno iskustvo starenja i suočavanja s nemogućnošću umjetničkog izražavanja potpuno je degradirano kombinacijom s replikama čiji humor, zasnovan na pitanjima ljudske seksualnosti u poodmakloj dobi, pokojom psovkom i dosjetkama tipa »pazi da ti ne pregore osigurači na pejsmejkeru« nije ništa drugo do podilaženje publici. Pridodamo li tome da se neke komične crte likova ili dosjetke ponavljaju više puta, što prelazi granicu smiješnog i postaje pomalo naporno, glumci i nisu imali lak zadatak. Upakirana u nezanimljivu scenografiju (Dinka Jeričević), kao i kostimografiju (Dijana Bourek), predstava će, kad se riješi najvećeg problema nedovoljne uigranosti, moći donekle zadovoljiti one gledatelje koji od odlaska u kazalište ne očekuju više od dva sata kakve-takve, ali ipak pomalo plitke zabave.

Ljubica Anđelković