Pravi početak koncertne sezone

Pravi početak koncertne sezone

Treba izdvojiti dva solistička nastupa. Riječ je o violinistu Ernstu Kovacicu, koji je uz orkestar HRT-a i pod ravnanjem Nikše Bareze izveo Koncert za violinu i orkestar Albana Berga, te o violončelistu Borisu Pergamenščikovu, koji je uz Royal Scottish National Orchestra i dirigenta Waltera Wellera izveo Elgarov Koncert za violončelo i orkestar u e-molu

Već sam početak ovogodišnje zagrebačke koncertne sezone postavio je vrlo visoku razinu programa koji ćemo u sljedećih nekoliko mjeseci imati prigodu čuti, i kroz raznovrsnost izbora djela ali i izvođača, što ove godine uključuje i nekoliko sjajnih gostovanja (i solista i ansambala). Jedna vrsta predsezone počela je već u rujnu Europskim orguljskim kongresom u Varaždinu, završetkom ciklusa Heferer 2000, potom 30. varaždinskim baroknim večerima, a potkraj rujna počela je i redovita sezona.

U tom su smislu prvi koncerti ciklusa Simfoničara HRT-a i Lisinski subotom bili doista reprezentativni, jasno definirajući ne samo namjeru naših koncertnih ureda i agencija, nego i dajući relevantnu sliku europske odnosno svjetske glazbene scene. Iako su oba nastupa postigla kvalitetu cjeline (sve su skladbe bile izvedene vrlo dobro), ipak treba izdvojiti dva solistička nastupa. Riječ je o violinistu Ernstu Kovacicu, koji je uz orkestar HRT-a i pod ravnanjem Nikše Bareze izveo Koncert za violinu i orkestar Albana Berga, te o violončelistu Borisu Pergamenščikovu, koji je uz Royal Scottish National Orchestra i dirigenta Waltera Wellera izveo Elgarov Koncert za violončelo i orkestar u e-molu. Oba umjetnika pripadaju srednjoj generaciji umjetnika pune zrelosti koja izrasta iz stečenog znanja i iskustva, no koja u sebi nosi i projekciju budućeg aktivnog rada i bavljenja glazbom. Rezultat toga su izvedbe posebno suvremenog, aktualnog izraza, koje mnogo više ukazuju na sam proces stvaranja glazbe i na njezino stvarno mjesto i značenje, no na neupitna, potpuno definirana ostvarenja, čemu pridonosi i vrijeme nastanka ovih skladbi (Berg 1935, Elgar 1919).

Kovaciceva interpretacija Bergova koncerta tako zrači nevjerojatnom i stalnom interaktivnošću. On od samog početka, ili čak i od same ideje početka izvedbe, pa sve do kraja, drži i nameće punu pozornost, ali i aktivnost, i to ne samo svojih suizvođača, nego i u velikoj mjeri i publike. Kovacic se ovim koncertom sustavno bavi godinama, on ga mnogo izvodi, no to nije stvar rutine ili fascinantnog izbora (Bergov koncert posebno je lijepa partitura, u kojoj je postignuta jedna od najdelikatnijih sinteza glazbe). Istodobno s predstavljanjem tog uzbudljivog doba glazbe u prvih tridesetak godina 20. stoljeća, Kovacic svakim tonom nanovo gradi i raščlanjuje partituru. Tome pridodaje i odgovarajući tehnički postupak; svaka nijansa boje, težine, agogike ili dinamike korespondira nedvojbenom i određenom izrazu ili misli. Istom vrsti uzbuđenja i promišljenosti na takav mu je način odgovorio i dirigent, dok je orkestar, koji s ovakvim umjetnicima rijetko surađuje, posvetio svoje najbolje kvalitete, a mogućnosti doveo do izvedbenog optimuma. Iako većina publike nije bila izravno i do kraja motivirana izvedbom (zato što se opus 20. stoljeća nedovoljno izvodi na kvalitetan način), Kovaciceva će izvedba nedvojbeno ostaviti trag kao jedan od korektiva ili vertikala sveukupnih glazbenih događanja, i na taj će način utjecati na kvalitativne pomake unutar našega glazbenog života.

Izvedba Elgarova koncerta za violončelo i orkestar koju nam je predstavio Boris Pergamenščikov bila je na neki način komplementarna Kovacicevom Bergu. Riječ je naime o dva djela posebne i visoke lirike, no Elgarov je koncert u tom smislu s jedne strane izravniji (ako ga shvaćamo doslovno i pomalo površno), no u biti je to duboko supstantna i pomalo očajnička partitura jednog prošlog vremena, čega je Elgar u potpunosti svjestan. Jer, taj koncert, nastao u žarištu nove glazbe i silno istančane osjetljivosti, stoji upravo kao potrebni stup otklona, kao jedna od referentnih točaka u kojima se tada sasvim drukčija, mlada glazba ne želi više zrcaliti. I taj temeljni osjećaj reminiscencije i nemogućnosti pokreta prema naprijed, kao ishodišta Elgarova rukopisa, Pergamenščikova izvedba provodi cijelim koncertom. No, to nije pitanje samo stajališta ili odluke, nego vrlo dobro prepoznatog prirodnog unutarnjeg pulsa i toka. Intenzitet Pergamenščikova zamaha nikada neće prijeći jasnu granicu Elgarove samosvojnosti, ali će preciznim i definiranim oblikovanjem teksta otvoriti prostor našem današnjem razumijevanju. U tom mu se nastojanju orkestar priklonio, no, iako je riječ o sjajnom ansamblu, u prvom je redu riječ o suradnji solista i dirigenta, i to na rijedak, ali katkada potreban način, kada je dirigent onaj koji se podređuje. Cjelina koju smo čuli te večeri doista je začarala publiku, i treba se nadati da će ovakav početak sezone 2000/2001. ponovno vratiti glazbu u naše živote na način na koji ona to i zaslužuje te da će Zagreb, ali i cijela Hrvatska, opet postati pravim glazbenim središtem.

Dodi Komanov