Pjesnički polilog s tradicijom

Luko Paljetak, Bijela tama, Matica hrvatska, Zagreb. 2000.

Luko Paljetak je doista osebujna pojava u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Kad se pojavio šezdesetih godina, u razdoblju dominacije razlogovskog modela »pojmovnog pjesništva«, njegovo izrazito eufonično pjesništvo stiliziranih, estetiziranih slika, u kojima dominiraju markizice, dame, vitezovi, gospoda s cilindrima, razni florealni aranžmani, što je sve dosta podsjećalo na Domjanićevu i Vojnovićevu poeziju, mnogima se činilo izrazito nemodernim, čak anakronim. Bila je očita njegova versifikacijska vještina, ali vezani stih tada nije bio u modi. Osim toga, Paljetkova je poezija impregnirana pojačanom emocionalnošću, povremeno i pathosom, lirski subjekt njegove poezije u toj ranoj fazi nikad nije impersonaliziran, što je sve u tom trenutku bilo izvan mode.

Tako je Paljetak artikulirao svoju zasebnu poetiku podalje od poetskih trendova zasnovanih bilo na generacijskom bilo estetskom principu okupljanja. Takva osamljenička pozicija nije ugodna, ali ako pjesnik istraje i izgradi umjetnički konzistentan vlastiti svijet može se naposljetku pokazati estetski produktivnom. Valja, međutim, reći da je od prvih dana Paljetak imao svoju publiku jer je ta poezija za razliku od glavnine onovremenog pjesništva omogućavala komunikaciju, identifikaciju s pjesnikovim svijetom. Treba imati na umu i da je on jedan od rijetkih pjesnika toga vremena koji su pjevali o ljubavi. Osim toga, on je kao vrstan kazivač impresivne pojavnosti i ekspresivne glasovne interpretacije i osobnim magnetizmom privlačio publiku.

Protok vremena je radio za Paljetka: postmodernistička poetika sa svojom eklektičnošću, citatnošću, spajanjem i vrlo različitih tipova teksta, te obnovljenim interesom za vješto baratanje formalnim obrascima, išla mu je na ruku. Versifikacijska vještina je ponovno postala cijenjenom, a i jaka afektivnost, koja je u Paljetka doista prirodan iskaz strasnog doživljaja svijeta i umjetnosti, ali i sklonosti romantičarskim pjesničkim uzorima, više nije bila izvan mode. Osim toga, i Paljetak je neprekidno, iz zbirke u zbirku, radio na proširivanju vlastite poetike; on, koji je započeo izrazito estetiziranim slikama i visokim poetskim stilom, postupno u svoje pjesme uvodi i niski stil jezika ulice i kuhinje, kolokvijalnu frazu, crpeći iz tih srazova uzvišenog i niskog zanimljive poetske efekte. On, koji počinje kao preciozni slikar »rokoko prizora«, vremenom se otvara i prema eruptivnoj rableovskoj verbalnoj i životnoj energiji, koja se ne plaši karnalnog, erotskog, čak ni balansiranja na rubu vulgarnosti.

Osim toga, u Paljetka su sve više zastupljena iskustva evropskog modernizma i na razini pjesničkog prosedea, ali i na razini problematiziranja modernističke poetike; uostalom, priređivač ovog reprezentativnog izbora Tonko Maroević iskoristio je za naslov zbirke jednu oksimoronsku sintagmu preuzetu iz pjesme u kojoj Paljetak metapoetički opisuje, na fonu Maljevičeve suprematističke poetike, vlastitu percepciju okoline.

Doduše, Paljetak nikad neće sebi dopustiti onaj tip radikalne modernističke otvorenosti koji čitatelj doživljava kao slobodnu igru označitelja; u njegovoj poeziji uvijek je očuvana semantička koherentnost, a složenost značenja postiže se u prepletanju raznih tipova stiha i preuzimanju slika koji pripadaju raznim tradicijskim izvorima ili pak raznim sferama životnog iskustva pjesnikovu. Dobar je dio njegova pjesništva zrelije faze u znaku svojevrsnog dijalogiziranja s tradicijom. Ponekad i ne u znaku afirmativnosti; Paljetak zna biti i polemičan, ironičan. Tako će, primjerice u Villaneli o markizi ironično komentirati onaj poznati Valéryjev iskaz o nemogućnosti pisanja tako banalnih rečenica kao što je: »Markiza je izišla u šetnju u pet sati«. Paljetak ironično pokazuje da je o toj rečenici moguće napisati čitavu pjesmu, šaleći se time na račun Valéryjeva ekskluzivizma, ali demonstrirajući i svoju spremnost da napiše pjesmu o svemu, o bilo kojoj temi; premda je i samo započeo kao pjesnik sklon jednom ekskluzivističkom, precioznom tipu poezije, on vrlo brzo dolazi do konstatacije kako ne postoje visoke i niske, dopuštene i nedopuštene teme. Sve može biti predmetom opjevavanja.

I sam će ubrzo početi dokazivati kako visoka poetičnost može proisteći i iz opisa banalnog, svakodnevnog iskustva, kao u pjesmi Žuta soba koja se zasniva na minucioznom opisu pripremanja večere u ambijentu kuhinje (pri svjetlu žarulje od 100W), sjeckanja luka, prženja ribe u ulju da bi u završnim stihovima ta banalna empiričnost bila izdignuta do simboličke razine na kojoj se odlazak para u žutu sobu na gornjem katu može dvostruko tumačiti: kao odraz njihove ljubavi i žudnje za spajanjem, ali i kao prijelaz s razine banalne empiričnosti u jednu drugu, višu dimenziju.

Također treba u Paljetkovoj poeziji zrelije faze obratiti pozornost i na kompoziciju zbirki; njegove knjige poezije bivaju sve češće konceptualno oblikovane, povezane provodnom temom i srodnim oblikovnim prosedeom; to mi se posebno zanimljivim čini u knjigama Životinje iz Brehma i druge pjesme i Izložba minerala.

Na kraju, valja nešto reći i o priređivačkom radu Tonka Maroevića. On doista posjeduje rijedak kritičarski dar da ne nameće svoju kritičarsku personalnost po svaku cijenu pjesniku, da pokušava ući u njegovu imanentnu poetiku i iznutra osvijetliti njegov opus. A u golemom Paljetkovu pjesničkom opusu doista se nije lako snaći tako da unatoč povelikom opsegu ovog izbora koji obasiže 400 stranica vjerojatno nije obuhvaćena ni četvrtina ukupnog Paljetkova poetskog djela. Stoga je dobar osjećaj da se možemo prepustiti pouzdanoj ruci priređivačevoj; čini mi se da Maroević uspješno prezentira upravo mnogolikost Paljetkova izraza i njegov golem tematski raspon. Naravno i u takvom izboru očituje se jedan paradoks: koliko god se mijenjao, prelazio iz jedne tematske sfere u drugu, tražio nove formalne obrasce, u svakoj pjesmi odmah prepoznajemo Paljetkovu osobnost. U snalaženju pred ovim golemim opusom pomaže nam i izvrstan, vrlo informativan i bibliografskim podacima opremljen pogovor.

Osobno bih volio da je u knjizi označeno iz koje zbirke je preuzeta pojedina pjesma. Takva informacija nije važna samo zbog činjenice da malo tko ima svih dvadeset i šest zbirki (ne računajući dječju poeziju, pjesničko-grafičke mape i haiku poeziju) na temelju kojih je načinjen ovaj izbor. Takva informacija nije bitna samo onima koji se profesionalno bave književnošću, vjerojatno bi dobro došla i običnom čitatelju jer bi imao indikacije koje pjesme ulaze u pojedinu zbirku pa bi možda mogao i rekonstruirati nešto od poetske konceptualizacije na temelju koje je komponirana zbirka. Maroević je, pak, vjerojatno želio sam korpus pjesama što manje opterećivati popratnom bibliografskom aparaturom, puštajući »čistu poeziju« da govori. Paljetkovim virtuoznim pjesničkim glasom.

Velimir Visković