Oživljeni spomenici

Nevenka Nekić, Croatia petrea — Kamenita Hrvatska, edicija Život i svjedočanstva, sv. 57, Mostar, 2000.

Nakon sedam objavljenih knjiga proze Nevenka Nekić se u zbirci Croatia petrea okreće pjesničkom izrazu. Pogovorom su je popratili Zdravko Nikić i Petar Šegedin, te predgovorom urednik biblioteke Andrija Nikić. Povjesničarka po struci, autorica u pjesmama iskazuje predanost povijesti — na čudesan se način isprepleću činjenice s nadnaravnim i osobnim pjesničkim doživljajem tih istih povijesnih reminiscencija.

U imaginarnom vremenskom putovanju kroz Hrvatsku ona opjevava razne krajeve, spomenike i velikane. Interpolacijom arhaičnih tekstova u vlastiti subjekt oživljava glas povijesti, a taj probuđeni dvojnik ujedno svjedoči koliko je pojedinac usprkos jedinstvenoj individualnosti uvjetovan i srastao sa sadašnjim i povijesnim prostorom svoga bivstvovanja. Za autoricu povijest nije nešto proteklo, jednom završeno, nego živ organizam ljudskoga trajanja i moralnog uvjerenja i u sadašnjem vremenu koje protjecanjem neprestano postaje povijest. Posebnost autoričina izraza izvire iz poetsko-mističnog transa u kojem se pjesnički subjekt poistovjećuje i s oživljenim spomenicima te u procesu stapanja doživljava metamorfoze. Spomenike i krajolike autorica doživljava svim osjetilima, posebice vizualno. Naime, zbirku je oslikala nizovima grafika, a i jedan ciklus ulja naslovljen je Croatia petrea. Uz prizore spomenika pronalazimo i nevidljive duhove povijesnih osoba kao nadzemaljsku mističnu okolinu crkvica i ruševina.

U pjesamama autorica zahvaća dramatične kobne trenutke povijesti koji duboko zasijecaju u višestoljetnu tragediju porobljenosti hrvatskog naroda. Time opominje čitatelje na strašan nehaj, nedostatak interesa i nepoznavanje prošlosti, koja nam usporedno nudi svoju ljepotu i pouku.

Nadrealistički ugođaj

U trećem dijelu zbirke javljaju se arhaična usmena narodna bajanja, zaklinjanja i molitvice koje je narod spontano iznjedrio pritisnut bremenom zlosretnog žrvnja zbivanja. Pronalazimo i autentične izvatke iz starih ljekaruša, pa čak i zapis sličan egzorcizmu. Tim dojmljivim nadrealističkim ugođajima, u kojima se miješaju strah, san, legenda i zbilja, pjesnikinja naglašava neprestanu potrebu čovjeka za duhovnim očišćenjem.

Stih joj je nevezan, slobodan i semantički vođen nitima zanesenoga mističnog doživljaja povijesti, a ono što mu daje jedinstvenu tajanstvenu auru jest autoričino umijeće da i naizgled samo lirski opisanu pejzažu pruži duboko višeslojno značenje, razotkrivajući dušu krajolika i psihu ljudi koji ga nastanjuju.

Iz hrvatske spomeničke kulturne baštine izvire snaga i postojanost nevidljivoga narodnog bića. Nevenka Nekić stihovima nam poručuje da ne smijemo ostati gluhi za taj živi dragocjeni govor i dar naših predaka.

Hrvojka Mihanović-Salopek