Osviješteni umjetnik

Osviješteni umjetnik

Prošla su gotovo puna četiri desetljeća otkako su fotografije Kreše Tadića u našoj sredini. Naime, već ranih šezdesetih godina, kao student povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, uključuje se u znanstvenoistraživačke projekte, snimajući objekte spomeničke baštine. I tako malo-pomalo fotografija postaje njegovo životno uvjerenje. Povijest umjetnosti diplomirao je 1963, a već dvije godine poslije aktivan je član Fotokluba Zagreb. Od tada izrasta njegov fotografski opus u kojem plodotvorno povezuje svoju fotografiju sa svojom poviješću umjetnosti. Njegova aktivnost u Klubu počela je mnogo ranije od pukog čina učlanjenja — započinje zapravo godinom 1961. i njegovom zaista začudnom i mističnom Impresijom, kojom će odrediti mnoge buduće događaje u svom, pa tako i u radu Fotokluba Zagreb. Od tada doživljava njegov opus kvalitativno drukčije nadgradnje, ali autorov rukopis ostao je nepromijenjen.

I ova izložba u Muzeju za umjetnost i obrt, koju su s doista ganutljivom pažnjom ostvarili Krešini suradnici i prijatelji iz Instituta za povijest umjetnosti, puni nas uspomenama i podsjeća da prisustvujemo nečemu uistinu kulturno i umjetnički vrijednom. Pred nama se ne nalaze umjetničke fotografije, nego prava i u potpunosti osviještena fotografska umjetnost. Gledajući sve te fotografije prestajemo razmišljati o njihovoj namjeni, o njihovoj funkciji u raznim stručnim i kulturnim potrebama, razmišljamo o autoru, kolegi i prijatelju, prisjećamo se njegove vitalnosti, njegove želje da nam svojim radovima dočara vrijeme i prostore u kojima je boravio, kretao se i bilježio svoja otkrića i otkrića svoje struke, uvodeći nas u ambijente koji su svakodnevno bili predmetom njegova interesa. Krešo Tadić jedan je od rijetkih koji je i u mom osobnom životu, a pogotovo imajući u vidu struke koje su nas povezivale, ostavio lijepi trag i uspomenu na lijepu doživljajnost.

Svježina kojom je prenosio svoje misli i osjećaje neiscrpno je vrelo duhovitoga načina življenja, a sam odnos prema takvu životu vidljiv je i u njegovim slikama, pa i onda kada očekujemo samo čistu fotografsku profesionalnost. Spontano je to stvaralaštvo. Promjenjivost životnih situacija i trenutaka upravo u Krešinim fotografijama nalazi puni smisao. Kao pravi predstavnik svoje generacije obilježio je svoje fotografije angažiranošću, poruka koju nam prenosi i način kojim je obrađena, njezina likovnost i duboki smisao idu uvijek i samo kao dio nedjeljive misli. I kada u njegovim fotografijama nema čovječjeg lika, on je uvijek u srži, osjećamo njegovo djelo, njegov trud i njegov ponos.

Lijepa je simbioza ostvarena između Kreše Tadića fotografa i njegove povijesti umjetnosti. Promatrajući njegove slike danas, osjećam se posebno počašćen što sam se, pa makar i povremeno, družio s tako kulturnim i likovno vrlo obrazovanim čovjekom. Danas posebno vidimo kako su njegove fotografije prava autorska djela, u kojima je sadržan veliki trud i znanje i ostvarena prirodna ravnoteža te komunikacija između njegova nastojanja i nas kao promatrača. I kada nas njegova kamera odvede u puste i kamenom omeđene prostore, osjećamo njegovu misao o čovjeku, njegovoj kulturi i njegovu životu.

Njegovi snimci pojedinih zaštićenih jezgri i njihovih prostora, intimni ambijenti namijenjeni užitku pojedinca, svaki na svoj način, kod svakog i u svakom vremenu izazivaju svojom ljepotom — čuđenje. Tako i prostori, obrađeni okom i kamerom Kreše Tadića, otkrivaju nam ih s jednom novootkrivenom mjerom. Prostori su to koje fotograf gleda u detaljima arhitekture i spomenika, smještajući i sebe sama u neko moguće vrijeme nastajanja lijepog. Uljuđen je to odnos, jedini moguć, kojega vrijeme opterećuje smjenom korisnika, ali i neizbježnom činjenicom brige. Gradovi i njihovi stari prostori vrijede samo i onoliko koliko ih mi sami volimo i poštujemo. Svaki autorov trenutak proveden u njima zapravo je prepun čežnje, ali i upozorenja na mogući gubitak. Srećom, čuditi se znači i uživati, znati, biti osjetljiv i moći prenijeti svoje spoznaje drugom. Smirenost prostora odredila je i ponašanje kamere, a autorova vizualna kultura, izbor i način učinili su da se i mi sami, barem na trenutak, promijenimo i postanemo možda malo obzirniji no što smo bili prije susreta s Krešom i njegovim fotografijama.

Zdenko Kuzmić