Osamljene poruke s velike rijeke

Osamljene poruke s velike rijeke

Što se događalo na hrvatskoj verziji projekta Pax Danubiana, 23. rujna 2000, od Osijeka do Vukovara?

Na kalendarski početak jeseni, 23. rujna 2000. točno u 11 sati nešto se neobično događalo u nizu gradova smještenih na Dunavu i na obalama Crnog mora, od Donauechingena do Odese. Skupine slikara, kipara, fotografa i pisaca odazvale su se inicijativi potekloj iz Regensburga da svaki od njih neko svoje djelo zatvori u dostavljenoj mu »boci napravljenoj od plastike koja se može reciklirati i prepusti ga riječnoj struji. Onaj tko pronađe tu poruku u boci može je zadržati. Višejezičnim popratnim tekstom bit će informiran o akciji i njezinom karakteru te zamoljen da nam putem dopisnice koja se također nalazi u boci dojavi mjesto gdje je nađena.« Taj neobični projekt, nazvan Pax Danubiana, istaknuo je ambicioznu nakanu da »poveže umjetnice i umjetnike, pokrene i njeguje intenzivnu razmjenu misli i ideja koje će ubuduće djelovati preko svih granica. Temelj za to je i spoznaja o razlikama koje omogućuju razmjenu u dijalogu kulturâ, okrenutu budućnosti i stvaranju svijesti o sveobuhvatnom zajedništvu«. Nešto konkretnije, akcija bi trebala biti prikazana i dokumentirana na skorašnjoj izložbi Donaukonferenz, a uz to se kani osnovati prigodni arhiv koji će biti prezentiran i na Internetu. Zbog toga su svi autori-sudionici zamoljeni da kopije svojih radova pohranjenih u bocama pošalju i u središnjicu u Regensburgu. »Sve bi to trebalo poslužiti kao temelj za živu razmjenu izložaba, ideja i misli koja bi se trebala ostvariti u idućem tisućljeću.«

Prozaik u ekspediciji

Zahvaljujući ponajprije entuzijazmu osječkog umjetnika Ivana Faktora, organizirala se i prigodna reprezentacija hrvatskih podunavskih umjetnika kako bi sudjelovala u tom riječnom posredovanju poruke mira i zajedništva. Stjecajem okolnosti, kao prozaik nastanjen u Osijeku, i sâm sam bio pozvan da se pridružim toj uglednoj ekspediciji. Stvar je, da sve bude još zanimljivije, zamišljena kao izlet brodom od Osijeka do Vukovara.

Brod s oznakama Hrvatskih voda trebao je isploviti u šest ujutro iz pristaništa u osječkom Donjem gradu. S plastičnim bocama u naprtnjačama, okupili smo se ondje nešto ranije; uokolo je još bilo posve mrklo i hladno, kroz noć su povremeno promicale jedino sjene onog čudnovatog soja ljudi koji se može naći u svim gradovima uz rijeke: ribiča ili, uzmemo li u ovom slučaju prikladniju riječ, pecaroša. Neki od njih, praćeni psima, već su se s ulovom vraćali kući. Zbunjeni prilikama tih tajnovitih ranoranilaca, dok nas je hladan zrak postupno rasanjivao, pitali smo se kada ti ljudi uopće spavaju.

U prvi mah na dogovorenom mjestu nismo vidjeli nikakav brod, a ni duhovnog oca cijele akcije, Ivana Faktora. Pomišljamo da je sve možda samo šala, da će nas svakog časa netko nazvati čudeći se podrugljivo »pa vi ste sve to shvatili ozbiljno?«, i da će se pokazati da je baš to konspirativno okupljanje na Dravi vrhunac cijelog performansa. No, uskoro stiže Faktor i ostatak društva, a iz tame se obali približava brod, vidljiv jedino zahvaljujući svjetlosnim signalima. Rijeka je uz obalu plitka pa našem brodu prilazimo preko paluba nekoliko drugih većih brodova nasukanih na sprudove, preskačući ograde, užad, različite brodske naprave. Goran Rem, uvijek vješt dvosmislenim izričajima, primjećuje: »Moramo prijeći preko mnogo toga kako bismo poslali poruku mira.«

Tmurno nebo, a kiša sipi

Naš nam se brodić isprva učinio malenim, ali kad smo stupili na nj, vidimo da je i više nego dovoljno prostran za nas. Možemo birati između dosta velike kabine, stražnjeg dijela donje palube koji je u zavjetrini, ali zaglušen urlanjem brodskog motora, i napokon gornje palube s koje je pogled otvoren na sve strane, ali kojom brije prilično hladan vjetar. Ubrzo krećemo punom brzinom niz Dravu i dok se polako razdanjuje, shvaćamo da će dan biti vrlo tmuran, nebo je pokriveno debelim oblacima i nad rijekom leži magla koja nam rosi lica. Nažalost, ništa od uživanja u prvim jesenjim bojama što šaraju šume i šipražje uz obale. Sve oko nas su samo nijanse sivog u intenzivnom sfumatu. Za brodom ostaje duboka brazda obrubljena pjenom i jedini zvuk koji čujemo buka je motora, dok jurimo posred rijeke između pomalo sablasnih obala zastrtih maglom. Krajolik me podsjeća na onaj iz meni nekoć osobito drage Maupassantove pripovijetke Na vodi, i kao u njoj uskoro počinje sipiti uporna sitna kiša, a s vremena na vrijeme mimoilazimo se s ribarskim čamcima i još češće s pecarošima na obali koje ništa ne može omesti u njihovoj strasti prema rijeci. Tu i tamo s površine vode uzlijeću kormorani i jata drugih vodenih ptica. Promičemo pokraj rukavaca što vode u močvarne labirinte Kopačkog rita, a onda izbijamo na ušće Drave u Dunav. Oko nas sada se širi dojmljivo vodeno prostranstvo. Neka mješavina magle i sitne kiše ne posustaje. Sada smo osamljeno plovilo na velikoj rijeci.

Srce tame

S desne strane vidimo krovove Aljmaša, nešto kasnije na brežuljku u sumaglici naziremo erdutsku kulu, a zatim i neko veće naselje s tvorničkim dimnjakom i crkvenim tornjem: to je Dalj. Već smo gotovo tri sata na putu. Vani je hladno i volje za promatranjem okoliša ponestaje, većina se sklanja u kabinu, sjedeći oko velikog stola na kojem su boca rakije i tanjuri s grožđem. Dok se primičemo Vukovaru, pojavljuje se i usporedba s brodom iz filma Apokalipsa sada. Plovimo pokraj prvih vukovarskih zgrada, napuštenih tvorničkih hala, djelomice obnovljenih stambenih zgrada sa strašnim ožiljcima od topničkih pogodaka, visokih dizalica za pretovar robe u luci. Ne vidimo ljude. Brod plovi nešto sporije, motor je tiši. Ta siva pustoš u prvi se mah doista čini kao uplovljavanje u srce tame. Na kraju, nakon plovidbe koja je potrajala blizu četiri sata, pristajemo uza stube na obali, točno sučelice dvorcu grofova Eltz, koji je sada muzej. Izlazimo na obalu i idemo prema izrešetanom zdanju, čiji su prozori zatvoreni daskama. Tu nas dočekuju domaćini, osoblje muzeja, vidimo da je dvorac iznutra, barem u prizemlju, u boljem stanju nego što bi se očekivalo na temelju vanjskog izgleda. U hodniku su izložene slike darovane muzeju poslije rata. Tu je i skupina ljudi iz Zagreba koji pomažu oko čišćenja i obnove zdanja. Kad kroz njegovu kapiju izađemo na ulicu, vidimo da grad nije mrtav, nedaleko je i gradska tržnica na kojoj je posve uobičajena vreva pod ustrajnom ravničarskom kišicom.

Prosto zrakom fiš leti

Jedan od osječkih umjetnika, posebno pedantan i nepokolebljivo uvjeren u superiornost prirodnog nad umjetnim, donio je sa sobom znatnu količinu žutog prirodnog voska te ga je sada rastopio u posudi na grijalu i zatim čepove svih naših boca, umačući ih u tekući vosak, hermetički osigurao od prodora vode. Zatim smo se svi, s bocama u rukama, vratili na brod i ponovno isplovili na sredinu rijeke. Na dani znak boce su bačene u maticu Dunava, što je popraćeno višestrukim fotografiranjem i video- pa čak i TV-snimanjem. Jato bijelih boca polako se udaljilo od broda niz mutnu rijeku, u maglu i kišu koja je neumorno rosila. Umjetnička poruka u čast sveopćeg mira time je bila odaslana. Tko će je i kada primiti i dešifrirati bilo je prilično teško pitanje, kojim se u tom trenutku više nitko nije mučio.

Kuhanje fiša čini se, u ovakvim prigodama, neizbježnim poput drugog poluvremena nogometne utakmice. U obližnjoj izrešetanoj zgradi sa svodovima, između zidova bez žbuke, gore dvije vatre nad kojima se njišu dva crna kotlića, a u svakom ključa crveni sadržaj nad kojim skrbi po jedan majstor. Dim ispunjava prostoriju i grize oči, ali bez obzira na to uokolo se vode bučni razgovori što nadopunjuju taj neobičan poganski obred. Fiš se ubrzo poslužuje, u dvije inačice koje se stručno uspoređuju. U jednom času, ugledni osječki slikar, uz povik »pazi šta stiže«, tresne na stol kanister s otprilike deset litara bijelog vina. Nažalost, za dlaku je neprecizno naciljao i susjedni tanjur pun fiša leti u zrak, rasipajući sadržaj po najbližim uzvanicima. Ljudi brišu lica i odjeću krpama i ništa ne zamjeraju. Objed se privodi kraju uz komentare poput »jeo sam i bolji, skuvo sam i gori«.

Tijekom popodneva, postupno sjedamo u aute i vraćamo se kućama. Prvi odlazi vinkovački fotoreporter Steve Gaunt, čovjek koji nas trajno podsjeća na hvalevrijedan engleski prinos hrvatskom Domovinskom ratu. U prolazu nas kroz otvoren prozor auta blagoslivlje znakom križa i izgovara s besprijekornim naglaskom nekadašnjeg ministranta: Pax vobiscum.

Stanko Andrić