Odoše Turci, ostaše turcizmi

O turcizmima se često govori. Tu je nekoliko tema. Prva se tiče samoga naziva: zašto turcizmi kada su to čak u većini riječi iz arapskoga i perzijskog jezika, a kako te jezike obično nazivamo orijentalnima, točniji bi naziv bio orijentalizmi. Jest, kažu drugi, to je istina, ali te su riječi došle do nas preko turskoga jezika, pa su zato ipak turcizmi. Znači, oboji su sudionici u raspravi u pravu, svatko sa svojega stanovišta. Druga je tema možda zanimljivija, a bez sumnje važnija: kakav je položaj tih turcizama/orijentalizama u hrvatskome književnom jeziku? U odgovorima na to pitanje ima neslaganja i posve suprotnih mišljenja.

Zadržimo se na početku ipak na prvoj temi. Naziv orijentalizmi ne bi bio baš posve točan, jer ne potječu iz tzv. orijentalnih jezika, to jest iz arapskoga i perzijskoga, sve riječi koje su nam došle iz turskoga/preko turskoga. Tako je primjerice avlija došla u turski iz novogrčkoga avli (ista riječ kao aula, »dvorana«, koja nam je došla iz starogrčkoga preko latinskoga). Iz novogrčkoga su i mnogi drugi turcizmi, primjerice kaldrma, kesten, kutija (da ostanemo kod slova k). Nije čak riječ samo o novogrčkom podrijetlu, može se raditi o turcizmima preuzetim izravno ili kakvim posredništvom iz talijanskoga. Tako turcizam kamara (hrpa; soba) potječe od talijanskoga camera. Istog je podrijetla i turcizam komora (turski komor, »vojna komora, promet«), koji je u turski ušao preko arapskoga.

Kao što svi turcizmi nisu orijentalizmima, nisu ni svi orijentalizmi turcizmima. Primjerice admiral i alkohol riječi su arapskoga podrijetla, ali nisu nam stigle iz turskoga jezika nego iz Europe. Može se navesti i jedan na svoj način zabavan primjer. Riječ fakir arapskoga je podrijetla (faqor) i značenje joj je »siromah«. Iz arapskoga je ušla u perzijski, iz perzijskoga u indijski jezik urdu, a iz njega su ju preuzeli Englezi u značenju »siromašni asket koji na javnom mjestu traži milostinju i izvodi vještine«. U tom su ju značenju Englezi prenijeli u Europu. No postoji i pravi turcizam fukara »sirotinja« (pogrdno), koji je također arapskoga podrijetla i nije ništa drugo nego množinski oblik od faqor. No tko bi rekao da su fakir i fukara jednostavno singular i plural iste riječi!

Proizlazi iz svega da priličnu petljavinu oko nazivâ turcizmi/orijentalizmi nije lako riješiti. Dodajmo na koncu još samo da ima čak takvih riječi koje jesu arabizmi, ali naši vlastiti, ni europeizmi ni turcizmi. Takva je stara, inače posve obična riječ biser. A ima i riječî iz drugih turkijskih jezika, ne turskoga. Takva je riječ klobuk, koja je u nas i u nekih drugih Slavena mnogo starija od dolaska Turaka i najvjerojatnije je avarskoga podrijetla.

Raspravu o podrijetlu raznih turcizama, turcizama orijentalizama i pravih orijentalizama mogli bismo još produživati, ali ostanimo kod najuobičajenijega naziva turcizmi, bez obzira na podrijetlo, i pozabavimo se njihovim mjestom u hrvatskome književnom jeziku. Prije svega, turcizmi se u tom pogledu dijele na tri glavne skupine. U prvoj su više-manje posve prihvaćene riječi, za koje nema prave domaće zamjene, ili su domaće riječi višeznačne, ili pak stilski obojene, a odomaćeni su turcizmi stilski neutralne riječi. Takvih riječi ima priličan broj, a navest ću samo neke: bakar, boja, čarapa, čekić, dućan, duhan, jorgovan, kutija, majmun, pamuk, rakija, sat, šator, šećer, top, tulipan. Za neke od tih riječi, kao što je rečeno, postoje i domaće usporednice. Tako možemo reći trgovina umjesto dućan, no ta je riječ višeznačna, opica umjesto majmun, no to je stilski obojena zastarjelica, ura ili dobnjak umjesto sat, no ura je višeznačan stilem, a dobnjak je regionalna zastarjelica, slador umjesto šećer, no to je stilem i možda zastarjelica, a osim toga, i opica i ura također su pozajmljenice, ali stare, s tim da je ura i višeznačna (ne i riječ urar, koja je stilski neutralna). Sa svim tim navedenim riječima nema u hrvatskome nikakva pravog problema.

Drugoj skupini pripadaju turcizmi kojima se označuju razne orijentalne i(li) islamske realije, kao ajet (rečenica iz Kurana), Bajram, baklava, džamija, fes, imam, rahatlokum, sevdalinka, ulema i mnoge druge. Ni riječi iz te skupine nisu u hrvatskome jezičnom standardu problematične — jednostavno, one se upotrebljavaju kada govorimo o stvarima i pojavama koje one označuju.

Najbrojnija je treća skupina. Tu su riječi koje se ne upotrebljavaju redovno, umjesto njih govorimo stilski neutralne domaće riječi, ali znamo, bolje ili slabije, i turcizme koji su njihove istoznačnice. Tako ćemo normalno govoriti zastava, a ne barjak, ljubav a ne sevdah, i slično, ali nalazit ćemo takve riječi u hrvatskih književnika ne samo iz BiH nego i iz Slavonije, Like, Dalmatinske Zagore, a ponekad i u pisaca, osobito starijih, iz primorskih i sjeverozapadnih krajeva kada im iz kakva razloga ustreba specifičan stilem, možda i za srok.

Takve riječi treba da imaju svoje mjesto u hrvatskim rječnicima kao i svi ostali stilemi, one su neodvojiv dio hrvatskoga jezičnog naslijeđa. Proglašavati ih srbizmima nije samo netočno nego i veoma štetno. To ne znači da ne postoje specifični srbijanski turcizmi. Tako je primjerice ratluk »rahatlokum«, srbijanska riječ, nastala od rahatluk izbacivanjem h, ali ta riječ zapravo znači »opuštanje, udobnost, zadovoljstvo, spokojnost«, nipošto ne »rahatlokum« a u tom je značenju stvarno srbijanski turcizam. U Srbiji se i inače izbacuje h iz turcizama: amalin umjesto hamal »nosač«, mur umjesto muhur »pečat«, mâla umjesto mahala, oroz umjesto horoz »kokot«, i još mnogo primjera. To pak ne znači da su hrvatski turcizmi uvijek jednaki s bošnjačkima — Bošnjaci npr. umjesto barjak govore najčešće bajrak, što je bliže turskome izvorniku.

A sada bih se mogao kutarisati (kurtalisati) teme o turcizmima.

Dalibor Brozović