Od Becketta do Becketta

Te su se noći, u mladenačkom slovenskom Godotu, u Gavelli susreli Sretan trenutak i Apsurd. Kairos i Sizif. A moj glumački dvojnik, stari histrion, šapnuo mi je u uho Eshilov stih: »Za dobar nauk i starac je mlad«

Još prije četiri dana bio sam u »Vijencu«, u svojoj kolumni, bivši Beckettov glumac u kanti za smeće u Svršetku igre 1958, a sinoć, 8. listopada, bio sam gledatelj Beckettova U očekivanju Godota u izvedbi Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane, u Kazalištu Gavella. Čudan je to osjećaj virtualno putovati u prošlost daleku četrdeset i dvije godine i vratiti se u sadašnjost istoga prostora kazališta na udaljenosti od tri-četiri metra, nekada na pozornici, a sada u gledalištu, preobraziti se iz nekadašnjega Beckettova glumca u sadašnjega Beckettova gledatelja, skočiti na krilu sjećanja iz prošlosti u sadašnjost, iz virtualnosti u zbilju da bih prisustvovao fiktivnom svijetu Beckettova Godota i imao stvarni doživljaj gledateljskog užitka i zadovoljstva, da bih doživio trenutke gledateljske sreće. I povrh svega u beketovskom zrcalu vidjeti i našu kazališnu zbilju nekada i sada i usporediti je sa slovenskim kazalištem.

Dok sam u razmaku od nekoliko mjeseci vidio dvije izvrsne beketovske predstave slovenskoga kazališta: Svršetak igre Primorskog dramskog gledališča iz Nove Gorice u Tauferovoj režiji na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta, i evo sada U očekivanju Godota Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane u režiji Dušana Jovanovića u Gavelli, u hrvatskom glumištu trenutno vlada hrvatska beketovska šutnja. Kao da nam taj autor, nekadašnji avangardist drame i kazališta, a sada klasik suvremenoga, modernog, kazališta nema što reći sa svojim apsurdnim svijetom u ovome današnjem Svijetu apsurda.

Dok je mlado Zagrebačko dramsko kazalište igralo Becketta u doba kada je pisac još bio ideološki nepodoban zbog »širenja dekadentnog nihilizma«, te nam je pročelnica ili ministrica kulture zaprijetila da će organizirati bojkot predstave, a redatelj bio optuživan zbog beketovskog frankofilstva, danas, kada ne postoji antibeketovski ideološki otpor, te Godota i »djeca na skuli legaju«, u hrvatskom glumištu postoji, rekao bih, u ovom trenutku unutarnji psihološki otpor spram Becketta. Zagrebačko dramsko kazalište, igrajući 1958. praizvedbu Svršetka igre u bivšem jugoslavenskom kazališnom prostoru, unatoč činjenici presudna Krležina kulturološkog i antibeketovskog utjecaja, bilo je petnaest godina ispred slovenskoga kazališta.

Jer, kako piše u programskoj knjižici Drame SNG Ljubljana u povodu zagrebačkoga gostovanja: »Godot je u trenutku svoga nastanka bio drska avangarda... mnogi su ga dugo negirali; u Ljubljani je na primjer smio biti izveden tek dvadeset i pet godina nakon nastanka...« Danas se kazališna situacija okrenula, danas u Beckettovu kazališnom zrcalu vidimo da je slovensko gledališče petnaest godina ispred hrvatskog kazališta.

Ne samo zbog kronološke činjenice, nego i zbog stvaralačko-istraživačkog postupka njihovih vrhunskih redatelja i mladih glumačkih ansambala koji u Beckettu otkrivaju svoj senzibilitet i Beckettovu suvremenost na ruševinama godoovskih utopija ovostoljenih ideja i ideologija u skučenu prostoru apsurdna kretanja i leta na mjestu i nepokretna, zamrznutog vremena u kojemu lica intenzivno žive trenutak života. Slovenska predstava Godota razbila je klišej, uobičajenu predodžbu da je Beckettov svijet svijet potrošenih života, svijet starosti koja se raspada i da njegove likove moraju igrati stari glumci, da su i stari glumci premladi za Beckettove starce.

Bio je to mladenački Godot. Svi su glumci mladi, u glumačkom žargonu reklo bi se: igraju svoje godine. Estragon... Bojan Emeršić. Vladimir... Gregor Baković. Pozzo... Jernej Šugman. Lucky... Alojz Svete. Dječak... Mojca Fatur. Paradoks i možda kopernikanski obrat ove predstave u tome je što je nasuprot uobičajenim predodžbama o apokaliptičkom, mračnom, nihilističnom Beckettu pokazala i drugu, vedru, svijetlu stranu mračnoga Becketta. Svjetlo u tami. Afirmaciju umjesto negacije života, vedrinu mladosti, nepatvoreni humor i smijeh, što rasterećuje od svih mogućih biblijskih, mitskih spekulacija i interpretacija, konkretnost glumačke igre, istraživanje odnosa među likovima — srž beketovskoga teatra i njegovu tajnu.

Interpretacije, spekulacije i konceptualizacije dolaze naknadno, post festum, i one govore više ili manje od onoga što jest. Pogotovo imajući u vidu činjenicu da su mnoge redateljske originalne interpretacije polomile kosti Beckettovim glumcima i umrtvile ih. Zato mi se čini da je temeljni poklič predstave bio: Natrag glumcima, natrag Estragonu, Vladimiru, Pozzu, Luckyju, natrag kazalištu, jer Beckett nije samo dramska literatura i filozofija, on je prije svega teatar i igra.

I stvarno, mladi su glumci sjajno igrali raznolike aspekte svojih Beckettovih lica i odnosa i dramske situacije čekanja, ispunjavajući je spontanom i promišljenom igrom: intimizmom, tjelesnom ekspresijom, pojedinim glumačkim numerama, iza kojih je slijedio aplauz na otvorenoj sceni, humorom, tragikom i komikom, mimom i trenucima pantomime, bogatom, snažnom, očuđujućom glumačkom ekspresijom koja nije bila sama sebi svrhom, nego je izvirala iz drame, iz godoovske situacije, te se osobnost glumca i Beckettovih likova u tolikoj mjeri podudarala, da mi se na trenutke pričinilo kako se drama U očekivanju Godota događa u samim glumcima. Glumčevo vrijeme i vrijeme dramskoga lika na pozornici virtualno je (ne)pokretno vrijeme razbijeno ili sastavljeno u trenutke: »Dan sjaji jedan trenutak, pa onda opet noć«, kaže Pozzo.

Tako i glumac u svome liku »sjaji jedan trenutak« ili niz trenutaka. Kada Estragon i Vladimir zalome rukama i kriknu iz svega glasa: Bože, smiluj mi se!... A meni?... Meni! Meni! Smiluj se: Meni! — njihovi se krikovi i geste dogode u trenutku. U trenutku ih kao gledaoci percipiramo i doživimo — i za tren nestanu... Poslije predstave koja je trajala dva i pol sata kao jedan trenutak, »pa onda opet noć«, pomislio sam: ovi su mladi glumci bili nadahnuti Kairosom — bogom sretna trenutka u liku gologa mladića u trku, na vrhu kugle, s krilom na peti. Zanimljivo da je na pozornici bila scenografski konstruirana polukružna uzvisina od nekog lakog, elastičnog materijala koja je nalikovala na kuglu — pomislio sam na zemaljsku kuglu. Sva su Beckettova lica izlazila iz rupe (ferzenka) kao iz podzemlja i uspinjala se na vrh kugle i na toj maloj okrugloj površini stiješnjeni, ponekad i sklupčani, na vrhu kugle odigravali su se svi prizori Godota, neuobičajenih kretanja, bizarnih mizanscenskih rasporeda, stvarajući efekte začudnosti u neodoljivoj igri glumačkoga šarma, duha, humora ljudske topline i — okrutnosti. Bila je to pobjednička predstava pobjedničkog teatra i pomlađena Becketta u apsurdnoj igri čekanja Godota koji nije došao. Sretni trenuci poleta prema vrhuncima glume i teatra. Te su se noći u Gavelli susreli Sretan trenutak i Apsurd. Kairos i Sizif. A moj glumački dvojnik, stari histrion, šapnuo mi je u uho Eshilov stih: »Za dobar nauk i starac je mlad«.

Pero Kvrgić