O globalnom lingvocidu

O globalnom lingvocidu

Na jednoj je nedavnoj lingvističkoj konferenciji kojoj sam prisustvovao, njemački lingvist Christian Lehmann uputio vrlo neugodnu kritiku mojim kolegama indoeuropeistima: »Vi se, gospodo, već dvjesta godina bavite proučavanjem većinom mrtvih jezika poput sanskrta, grčkog i latinskoga, čiji će tekstovi biti dostupni znanstvenoj analizi i za stotinu godina; u međuvremenu će izumrijeti barem tisuću jezika koji za sada nisu dovoljno dobro, ili nikako, opisani...«

Pod globalnim lingvocidom podrazumijevam masovno izumiranje jezika koje se odvija pred našim očima u velikom dijelu svijeta. Izumiru indijanski jezici Sjeverne i Južne Amerike, gdje ih zamjenjuju engleski, odnosno španjolski i (u Brazilu) portugalski, izumiru brojni jezici Sibira, koje redovito zamjenjuje ruski, pred nestajanjem su gotovo svi aboridžinski jezici Australije, koje potiskuje engleski. I u drugim dijelovima svijeta jezici izumiru, no jezici koji ih potiskuju — jezici ubojice — nisu uvijek svjetski jezici poput upravo spomenutih. U velikim dijelovima Afrike jezici kojima govore dominantne etničke skupine u pojedinim državama potiskuju manjinske jezike, a u Papui Novoj Gvineji brojne domorodačke jezike istiskuje tok pisin, kreolski jezik nastao miješanjem engleskoga i papuanskih jezika. Štoviše, da bismo vidjeli lingvocid na djelu, ne moramo ići daleko od kuće: u Europi je ugrožen opstanak mnogih jezika, poput bretonskoga u Francuskoj, ili jezika šelta u Irskoj, a i u Hrvatskoj su istroromanski i istrorumunjski trenutno pred izumiranjem. Ukoliko je opravdano govoriti o globalnom ekocidu — izumiranju biljnih i životinjskih vrsta zbog čovjekovih aktivnosti i globalnoga zagađivanja okoliša, smatram da terminom globalni lingvocid dobro opisujemo što se događa s jezičnom raznolikošću svijeta početkom trećega tisućljeća.

Prema predviđanju nekih lingvista, od otprilike šest tisuća jezika koji se danas govore, polovica će ih izumrijeti do konca ovoga stoljeća; prema statistikama koje prenosi Ethnologue, američka udruga za popis i klasifikaciju jezika svijeta, danas 52 jezika imaju samo jednoga govornika, a još 426 ih je gotovo izumrlo. Podaci o izumirućim jezicima i njihovu približnom broju govornika dostupni su i preko Interneta, na adresi http://www.sil.org/Ethnologue. Ukoliko se nešto ubrzo ne učini, budući generacije poredbenih lingvista morat će podatke za svoje radove prikupljati iz literature, a ne u terenskim istraživanjima. Lingvistima bi, međutim, trebalo biti osobito stalo i da upozore kulturnu javnost da neće samo oni biti na gubitku. Jezična je raznolikost svijeta bitan činilac ukupne etnološke i kulturne raznolikosti ljudskih zajednica, a mnogim malim kulturnim i etničkim skupinama, kojima prijeti asimilacija ili nestajanje, jezik je ključan oslonac vlastitoga identiteta. Teško je zastupati tezu da su kulturni i etnički pluralizam nešto po sebi vrijedno, dok je pluralizam jezika samo smetnja komunikacijskim potrebama globalnoga društva. Još je manje prihvatljiva u osnovi rasistička teza da samo veliki, kulturni ili povijesni jezici imaju pravo na opstanak, dok su mali ili primitivni jezici s pravom osuđeni na nestanak, za razliku od egzotičnih kultura koje se mogu tolerirati kao neobavezna razbibriga.

Malim jezicima ulaz zabranjen!

Mišljenje da različitost jezika znači nešto negativno, u osnovi razlog nerazumijevanja, nedostatka suradnje, pa i sukoba među ljudima i narodima, vrlo je staro, ono seže zacijelo do biblijskih vremena i priče o babilonskom tornju, čije je zidanje Jahve onemogućio »pobrkavši ljudima jezike«. Nedostatak interesa za jezike koje zapadna kultura smatra barbarskima, zaostalima, ili jednostavno malim jezicima, također je obilježje većega dijela naše kulturne povijesti. Grke i Rimljane jezici Barbara gotovo uopće nisu zanimali — iz čitave antike nije nam očuvan niti jedan gramatički opis nekoga jezika osim grčkoga i latinskoga, a nemamo razloga vjerovati ni da su takvi opisi sastavljani. Europa je interes za jezike ostalog dijela svijeta pokazala tek u doba velikih prekomorskih otkrića, kada je nastala potreba da se duhovni sadržaji zapadne kulture — u prvom redu vjerski — prenesu govornicima barbarskih jezika. U kojoj su mjeri zapostavljeni mali neeuropski jezici vidljivo je i po tome što su mnogi među njima do sada posve neopisani, pa i nerazvrstani u lingvističke porodice. Neki su jezici gotovo izumrli bez traga, i samo su pukim slučajem u njima lingvisti na vrijeme otkrili jezična obilježja za koja se prije toga nije znalo da postoje u ljudskim jezicima. Primjerice, u indijanskom jeziku vari, kojim u amazonskoj prašumi govori nekoliko stotina ljudi, američki lingvist Daniel Everett otkrio je prije nekoliko godina sasvim neobično sintaktičko pravilo, kakvo ne vrijedi ni u jednom drugom poznatom jeziku svijeta: u jeziku vari, naime, subjekt u rečenici pravilno slijedi iza objekta, a glagol obavezno dolazi posve na kraju rečenice. Mnogi jezici koji bi lingvističkoj znanosti mogli biti jednako važni i zanimljivi poput jezika vari izumrijet će bez traga, neopisani. Na jednoj je nedavnoj lingvističkoj konferenciji kojoj sam prisustvovao, njemački lingvist Christian Lehmann uputio vrlo neugodnu kritiku mojim kolegama indoeuropeistima: »Vi se, gospodo, već dvjesta godina bavite proučavanjem većinom mrtvih jezika poput sanskrta, grčkog i latinskoga, čiji će tekstovi biti dostupni znanstvenoj analizi i za stotinu godina; u međuvremenu će izumrijeti barem tisuću jezika koji za sada nisu dovoljno dobro, ili nikako, opisani; sanskrtom i hetitskim moći će se baviti i vaši potomci — izumirućim jezicima ima se prilike baviti jedino današnja generacija lingvista, koja propušta svoju šansu.«

Lingvokiller, što je to?

Kako izumiru jezici? U različitim dijelovima svijeta, u različitim kulturama, procesi jezičnog izumiranja obično su vrlo slični, pa se o njima u sociolingvistici razvila i posebna teorija — teorija jezične smrti. Izumiranju redovito prethodi razdoblje, koje može biti i vrlo kratko, tijekom kojega su svi, ili gotovo svi govornici izumirućega jezika dvojezični; jezik-ubojica postupno istiskuje jezik-žrtvu iz sve više sfera upotrebe — iz znanosti, javne uporabe, književnosti, svakog oblika formalne i javne komunikacije; potom se novi jezik nameće i u privatnoj sferi doma i obitelji, dok na koncu na izumirućem jeziku ne preostane tek pokoji pozdrav, dječja pjesmica ili brojalica koje se sjeća tek neka stara baka. Dugo se mislilo da su tasmanski jezici, kojim su govorili prastanovnici Tasmanije, izumrli bez traga sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća, kad su Tasmance istrijebili engleski kolonisti; međutim, prije tridesetak godina, australski lingvist Terry Crowley pronašao je na Tasmaniji jednu baku koja je u djetinjstvu od svoje bake naučila neke dječje pjesmice na jednom tasmanskome jeziku, no nije ih razumjela. Od svih tasmanskih jezika — a bilo ih je desetak — snimljeno je dakle tek nekoliko rečenica teksta, ali taj tekst više nitko ne razumije. Sudbina tasmanskoga zadesit će i tisuće drugih jezika, ukoliko ih lingvisti prije toga ne zabilježe i ne opišu, te ukoliko se — što je malo vjerojatno — ne promijene ona kulturna i civilizacijska kretanja koja dovode do lingvocida. Razloga za optimizam nema previše, no valja istaknuti i primjere gdje društvena svijest o vrijednosti jezika kao nosioca kulturnoga identiteta pridonosi njegovu očuvanju: u Irskoj je, primjerice, zahvaljujući državnim naporima nakon nekoliko stotina godina broj govornika irskoga jezika ponovno počeo rasti, a sličan se proces odvija i s kimričkim u susjednome Walesu. U nedalekoj nizozemskoj pokrajini Friziji (Fryslön), frizijski je jezik pet stotina godina bio jezik bez pismenosti, a danas se na njemu ponovno sastavljaju romani, frizijski sve više ulazi u sustav obrazovanja i javnu uporabu. Tipično je, međutim, da gotovo svi primjeri oživljavanja moribundnih jezika dolaze iz razvijenih — i bogatih — društava Zapadne Europe. Pripadnicima aboridžinskih naroda, među kojima vladaju alkoholizam i nezaposlenost, više je stalo do društvenoga i ekonomskog napretka njihovih zajednica, negoli do očuvanja njihova jezika, a domoroce iz tanzanijskoga plemena Hadza, kojima svakodnevno prijeti glad i jedna od najvećih stopa zaraženosti HIV-om u svijetu, teško ćete uvjeriti da ne smiju zaboraviti svoj jezik prije no što lingvisti istraže neobično zanimljivo pitanje njegove genetske pripadnosti. Pa ipak, mnogi su govornici malih i izumirućih jezika svjesni opasnosti, pa i tragedije koja će zadesiti njihove zajednice kada njihov jezik nestane. Nedavno sam u priručniku iz sintakse pročitao primjer koji je nekom lingvistu izgovorio jedan od posljednjih govornika aboridžinskoga jezika mparntve arernte: »Kada umremo ja i moja braća, više nitko neće znati arernte.«

Ranko Matasović