Naš čovjek u Pragu

Češkoga slavista i plodnog književnog prevoditelja s hrvatskoga na češki jezik Dušana Karpatskog upoznao sam davnih šezdesetih godina kao podstanara mog prijatelja Voje Kuzmanovića u Čakovečkoj ulici. Bio je on tada lektor za češki jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Najviše me kod njega iznenadilo kako dobro govori hrvatski jezik, ne samo književni nego i kolokvijalni, pa i šatrovački. Nasmijavao nas je nekim svojim jezičnim dosjetkama i doskočicama.

Kad smo jedne godine išli, moja žena i ja, s Vojom i njegovom tadašnjom ženom Marijom Kohn te s njihovim podstanarom Duškom i njegovom suprugom Emicom na doček Nove godine u Portorož, iznenadio me Duško pitanjem zašto mi Hrvati govorimo »u Istri«, a ne »na Istri«, kao što govorimo za sve druge poluotoke na svijetu. I doista, za sve poluotoke, velike i male, upotrijebit ćemo prijedlog »na«: »na apeninskom poluotoku«, »na Balkanu«, »na Floridi«, »na Pelješcu«, jedino kad govorimo i pišemo o Istri, rabimo prijedlog »u«. Nisam mu, na žalost, znao odgovoriti na to pitanje, a ne bih, znao ni danas. Možda će se javiti neki naš jezikoslovac koji će nam to objasniti? Meni je pak, kao vjerojatno i svima nama, bilo tako prirodno govoriti i pisati »u Istri« da se nikad ne bih, bez tog Duškova pitanja, ni sjetio da postavim sebi to pitanje.

Spominjem to samo radi toga da istaknem kako je Duško već onda razmišljao o hrvatskom jeziku možda i više nego što mi sami razmišljamo o njemu. I kako od stranaca možemo katkad naučiti više o svom materinskom jeziku nego od svojih sunarodnjaka.

Karpatský je već onda prevodio hrvatska književna djela na češki jezik i objavljivao ih u praškim izdavačkim kućama, ponajviše, koliko znam, u Odeonu, u kojem je urednica bila isto tako neumorna i samozatajna prevoditeljica s hrvatskog i srpskog jezika Irena Wenigova. Njih su dvoje, čini mi se, uz još nekoliko imena koja neću ovdje navoditi jer se bojim da bih i nehotice mogao koga izostaviti, učinili više za poznavanje hrvatske književnosti u Češkoj nego čitava jedna kroatistička katedra. Nešto slično kao što je pokojni Nikola Kršić učinio ovdje kod nas birajući i prevodeći ponajbolje suvremene češke pisce, koje sam ja tada objavljivao u biblioteci HIT. Uostalom, Kršić je prijateljevao i savjetovao se s njima oko izbora i predstavljanja novijih čeških pisaca hrvatskom čitateljstvu.

Nakon praškog proljeća 1968. godine Karpatský je, kao i mnogi drugi češki i slovački intelektualci, pao u političku nemilost pa je morao čak i fizički raditi kako bi preživio ta teška vremena. Više godina nije smio ni prijevode objavljivati pod svojim imenom. Dakako da su on, Irena i drugi kroatoserbisti u tadašnjoj Čehoslovačkoj bili posebice sumnjivi režimu zbog svojih brojnih profesionalnih i prijateljskih veza u bivšoj Jugoslaviji.

Duško je sva ta šikaniranja i maltretiranja podnosio dostojanstveno, radeći svoj posao samoprijegorno kao što ga i inače rade svi književni prevodioci na svijetu.

Ali nije Karpatský samo prevodio naša književna djela na češki (najviše je financijskog uspjeha poslije imao svojim prijevodom Zagorkine Gričke vještice i nekih drugih naših popularnih književnih djela, ali je isto tako marno i znalački prevodio i Krležu, koji ga je posebno cijenio i smatrao svojim prijateljem, tako da se navodno čak bavio mišlju da ga učini i izvršiteljem svoje književne ostavštine; isto je tako Karpatský prijateljevao i tijesno surađivao i s pokojnim Marijanom Matkovićem, dobrim duhom hrvatske književnosti sedamdesetih godina). Neprocjenjiva je njegova djelatnost u kritičkom prikazivanju naše književnosti u Češkoj u raznim stručnim publikacijama, napose u pozamašnom Književnom leksikonu Jugoslavije (Slovnik spisovatels Jugoslávie), koji je spomenuti Odeon objavio 1979. godine.

Teško bi bilo nabrojiti sve njegove zasluge u promicanju naše književnosti u Češkoj. Izradio je, između ostaloga, i kompletnu bibliografiju hrvatskih književnih djela objavljenih na češkom jeziku od samih početaka do danas. Kruna je te njegove djelatnosti priređivanje izložbe Pet stoljeća hrvatske knjige u Češkoj, koju je ovih dana u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu svečano otvorio naš ministar kulture Antun Vujić.

Na kraju još nešto o mojoj osobnoj suradnji s Dušanom Karpatskim. On je, prekopavajući po praškim arhivima i knjižnicama, otkrio i rukopis djela Stjepana Radića što ga je naš veliki političar napisao na češkom jeziku dok je boravio u Pragu. Kad mi je Duško predložio da prevede to nepoznato djelo Stjepana Radića na hrvatski jezik (recenzent je bio Marijan Matković), objeručke sam prihvatio tu ponudu i izdao taj njegov prijevod u biblioteci ITD Nakladnog zavoda Znanje 1985. pod naslovom Praški zapisi i s podnaslovom Autobiografska proza. Nije to, naravno, nikakvo kapitalno djelo, ali je zanimljiv primjer naivne književnosti u nas, kao što je prosudio tadašnji interni recenzent Znanja.

Knjiga je, na žalost, prošla prilično nezapaženo u našoj sredini, jedva da se tko osvrnuo na nju, ali zato zasluge Dušana Karpatskog za njezino otkrivanje i prevođenje nisu ništa manje. Nije on kriv što mi općenito slabo marimo za svoju kulturnu i književnu baštinu.

Želeći da spomenuta izložba ne prođe isto tako usred općeg muka naše kulturne javnosti, nadam se da će budući naraštaji naših intelektualaca znati bolje cijeniti zasluge ovakvih neumornih pregalaca u širenju naše kulture u svijetu.

Zlatko Crnković