Međunarodni natječaj kao poticaj nacionalnoj arhitekturi

Međunarodni natječaj kao poticaj nacionalnoj arhitekturi

Novi smjer hrvatske državne politike otvara prostor za neizbježne i korjenite promjene u području arhitekture i urbanizma

Letimična usporedba popisa najvažnijih dosega arhitekture 20. stoljeća i popisa provedenih međunarodnih natječaja pokazuje brojne podudarnosti. Jedna od rijetkih zgrada u svijetu koja se afirmirala kao najprepoznatljiviji simbol jedne države je opera u Sydneyu, izabrana na međunarodnom natječaju na kojem je 1956. pobijedio danski arhitekt Jorn Utzon. Između 233 prijedloga projekt dotada malo poznatog Utzona izabrao je četveročlani žiri, u kojem je glavnu riječ vodio američki arhitekt finskoga podrijetla Eero Saarinen. Nordijska veza označena je dvojbenom odmah po objavi rezultata, a kritike i kontroverze rasle su gotovo kao matematički umnožak probijenih rokova i budžeta. Pad laburističke vlade 1965, dobrim dijelom izazvan silovitim kritikama projekta opere, rezultirao je Utzonovim otpuštanjem i angažiranjem drugih arhitekata na dovršenju zgrade. Nakon otvaranja 1973. obznanjena je i konačna vrijednost projekta, točno sedam puta veća od izvorno predviđene, no neviđeni problemi koji su pratili izgradnju nakon otvaranja potpuno su zaboravljeni. Jedan od tih problema, nedostatno dimenzionirana pozornica, doveo je čak do toga da se opera na kraju pretvori u koncertnu dvoranu. Sve je to zasjenjeno originalnim formama Utzonove kuće, koja je trenutačno postala prepoznatljivim i nezamjenjivim simbolom Sydneya i cijele Australije. Njezina aura nije ništa manja ni danas, četrdeset i pet godina nakon natječaja, dokazujući da medij arhitekture stvara najdojmljivije i najpostojanije nacionalne i civilizacijske monumente. Utzonova opera jedan je od ključnih dosega poetične, ekspresivne, stereotomske i skulpturalne tradicije moderne arhitekture, tradicije koja seže od Gaudija te se preko Mendelsohna i poslije Corbusiera prenosi do recentnih djela Franka Gehryja.

Centar Pompidou

Početkom sedamdesetih, usporedo sa završetkom opere jedan pariški natječaj dat će vrijedan prinos obnavljanju druge tradicije moderne arhitekture, one racionalističke, inženjerske i izrazito tektonske. Francuski predsjednik Georges Pompidou inicirao je 1971. izgradnju kulturnog i izložbenog centra u dotad zapuštenoj pariškoj četvrti Beaubourg. Između 681 pristiglog žiri je odabrao projekt Renza Piana i Richarda Rogersa, katapultirajući ih time u zvjezdanu orbitu. Dominantnu ulogu u radu žirija ovaj je put odigrao američki arhitekt Philip Johnson, definitivno najplodniji trendsetter u arhitekturi 20. stoljeća. Od internacionalnog stila, kojem je ime dao na početku tridesetih, preko minimalističke estetike pedesetih do recentnog koncipiranja izložbe dekonstruktivista, Johnson je punih sedamdeset godina vodeći promotor novih izraza i globalnih trendova u arhitekturi. Centar Pompidou iz temelja je izmijenio ideju o suvremenom prostoru za izlaganje umjetnina. Jasnim izlaganjem svih strukturalnih elemenata kuće na njezinoj ovojnici postao je prototipom novog izraza u arhitekturi 20. stoljeća: high-techa.

Ta dva primjera jasno pokazuju goleme kapacitete koje medij arhitekture ima u definiranju identiteta mjesta, gradova, država i kultura.

Identitet nacije

Od nove se hrvatske države očekivalo da počne sa sustavnim, strateški osmišljenim nizom akcija koje će rezultirati stvaranjem novih nacionalnih monumenata. Takav bi korak bio važan prinos u željenoj i proklamiranoj međunarodnoj afirmaciji Hrvatske te njezinu uključivanju u europsku kulturnu i civilizacijsku okolinu kojoj navodno oduvijek pripada. Nova je država trebala izabrati niz važnih tema: od sjedišta vlade i predsjednika preko kulturnih i znanstvenih institucija do velikih prometnih i turističkih terminala te provesti cjelovitu akciju njihova konceptualiziranja i oprostorenja. Gradnjom svake nove kuće u takvu cjelovitom mozaiku stvarala bi se međunarodno prepoznatljiva slika nove države. Arhitektura i urbanizam stvaraju materijalno najopsežnija i najtrajnija umjetnička djela te se u svim civiliziranim zemljama tretiraju kao strateške djelatnosti koje imaju odlučnu ulogu u stvaranju i stalnom potvrđivanju identiteta nacije. Hrvatska je stvaranje tog identiteta prepustila stihiji prigodnih rješenja koja su najčešće završavala na diletantskom, umjetnički potpuno bezvrijednom, apliciranju grafičkih motiva iz povijesti.

Nova državna arhitektura promovirana je tek kroz nekoliko prigodnih predizbornih natječaja koji su završili nagrađivanjem potpuno prosječnih, ordinarnih, nemaštovitih rješenja, koja su nažalost jedina odgovarala ispodprosječnom perceptivnom profilu vladajuće političke elite. Usporedimo li sastave ocjenjivačkih sudova na svim većim natječajima u posljednjih desetak godina, vidjet ćemo da je monopol u procjenjivanju držala grupica nezamjenjivih arbitara koja je osobni nedostatak ukusa pretvorila u danas dominantno sivilo hrvatske arhitekture. Novi smjer hrvatske državne politike otvara prostor za neizbježne i korjenite promjene u području arhitekture i urbanizma. Percipiranje i prihvaćanje njihove ključne pozicije u kreiranju identiteta nacije otvorit će nove obveze hrvatske arhitekture, obveze koje se mogu ispuniti samo u potpuno otvorenoj kompeticiji iz koje se filtriraju zaista najkvalitetnije ideje. U tom kontekstu institut međunarodnoga natječaja može biti najvažnije i najefikasnije sredstvo oživljavanja te novog, istodobno i zahtjevnog i odgovornog pozicioniranja arhitekture u Hrvatskoj.

Ivan Mucko