Lovac svjetlosti

Lovac svjetlosti

Svoj profinjeni, gotovo zenovski mišljen senzibilitet i silnu vezanost uz prirodu poricat će naposljetku kao uzoran primjer tradicije Dalekog istoka

»Motiv nije bitan. Nije bitan ni značenjski, ni povijesno, ni estetski. Bitan je samo način kojim ga miluje svjetlost. Jer, svjetlost postoji sama po sebi. Zanima me njezina svedenost na samu sebe. Zanima me njezin položaj u prostoru...«

Tako je govorio umjetnik fotografije Keiichi Tahara prigodom susreta s hrvatskom publikom u novigradskoj Galeriji Rigo, kada je izloživši dvije fotoskulpture, formulirao postav rafinirane izložbe koja ponajbolje dokazuje njegove riječi. Izložba Taharinih fotoskulptura smještena je dakle u čuvenom, iako komornom, prostoru barokne palače Rigo u istarskom Novigradu, gdje smo se slijedom ovogodišnjeg izložbenog programa imali prigodu susresti s djelima Victora Vasarelija (iz zbirke Brane Koviča), izborom djela pripadnih arte poverijanskom korpusu (iz zbirke Ermesa Zattonija), te radovima Sonie Delaunay (iz zbirke Getunija Alvianija).

Dobrodošla strategija izlagačke prakse koju uspješno realizira agilna povjesničarka umjetnosti Jerica Ziherl potvrđuje se i ovim Taharinim predstavljanjem u našoj sredini.

Tko je Keiichi Tahara?

Rođen je u Japanu prije četrdeset i devet godina. Živi i radi u Parizu kao afirmirani umjetnički fotograf koji se bavi multimedijalnim istraživanjima svjetlosti. Bile su mu dvadeset i tri godine kada je počeo s izložbenim projektima u uglednim svjetskim muzejima i galerijama: amsterdamskom Stedelijk Museumu, tokijskoj Ando Galerie, pariškim Design Center Quebecu, Galerie de France i Centre Georges Pompidou, londonskom Barbican Museumu, Museumu of Art u Oklahomi...

Atomska slika

Bilo mu je osam godina kada je zapazio kako svjetlost unosi jedinu promjenu u statične prizore okolnoga svijeta, a samo nekoliko godina nakon toga, svjetlost ga je, kako kaže porazila. U tokijskom Hiroshima Museum of Atomic Bomb naime, Tahara je ugledao okamenjenu sjenu ljudske figure na zidu. Tu je začudnu fotografiju učinila atomska bomba silinom toplotnog, odnosno svjetlosnog udara. Cijeloga će života Tahara loviti svjetlost. Svoj profinjeni, gotovo zenovski mišljen senzibilitet i silnu vezanost uz prirodu poricat će naposljetku kao uzoran primjer tradicije Dalekog istoka. Moderna kultura briše razlike te vrste, tvrdi Tahara. Samo su nam ishodišta drugačija.

Hvatač svjetlosti u Galeriju Rigo donosi dvije svilene slike. Riječ je o fotoskulpturama, odnosno, fotografijama što su razvijene na svilenoj podlozi. Malim je reflektorkama svjetlost usmjerena prema zidu od kojeg se odbija prema plohi naličja svilene fotografije. Konačni dojam, izmjenom svjetlosti i sjene na razvedenim likovima dvaju motiva, zaziva trodimenzionalnost mramornih skulptura. Motivi tih fotografija, uostalom, i jesu detalji mramornih skulptura nadgrobnog spomenika obitelji Farnese, koji je smješten u rimskoj palači slavne obitelji. Ma koliko Tahara isticao nebitnost motiva, u njegovu slučaju, čini se, arhitektura i skulptura najpovoljnija su kućišta za svjetlost. Njihova oblikovna razvedenost gotovo da je najprimjereniji poligon sjaju svjetlosnih bljeskova i stupnjevanju posrnulih sjena. Tahara je dosadašnjim radom stekao ugled vrsna umjetničkog fotografa arhitekture.

Izložba u Galeriji Rigo svoj će katalog, odnosno dokument o postojećoj izložbi, dobiti naknadno. Naime, tijekom boravka u Istri umjetnik je fotografirao krajolik i namjera mu je postojeću izložbu dokumentirati u kontekstu najnovijih istraživanja svjetlosti u tom kraju. Katalog što je u pripremi bit će druga po redu Taharina priča iz Hrvatske. Prva je ispričana u knjizi Pamćenje anđela.

Pamćenje anđela

Les anges de Croatie, ili Pamćenje anđela u hrvatskom jezičnom izdanju nedavno je objavljena knjiga u nakladi kuće Globus, a prikuplja fotografije koje je Tahara snimio slikajući skulpture anđela u baroknim crkvama sjeverne Hrvatske. Fotografije su nastale početkom devedesetih godina na poticaj prijatelja, uglednoga likovnog umjetnika Ivana Picelja. Vrijeme i mjesto radnje, pa i tema, lirski su formulirani bez imalo patetike, koja bi se u tom kontekstu mogla očekivati. Jedan od tekstova u knjizi potpisuje i sam Tahara. Na putu do zaključka opisuje rad u gotovo razrušenoj crkvici na bojišnici, gdje je na oltaru pronašao mrtva goluba. Zaključak je oblikovao u pitanje: »Gdje sada lutaju anđeli izgubljenih svetišta?«

Sljedeći Taharin projekt javnosti će biti predstavljen u Parizu, 19. listopada. Riječ je o svjetlosnoj instalaciji koju financira grad Pariz u okviru programa koji se bavi trajnim uređenjem javnih prostora. Instalacija će biti smještena u prostoru nadsvođena kanala Saint-Martin. Umjetnikova zamisao koja ciljano afirmira taj donedavno mračan i zapušten pariški kvart zasniva se na ideji svjetlosnih odjeka vode.

Riječ je o aktiviranju dvadeset i četiri projektora putem kojih će se omogućiti otvaranje svjetlosnih prizmi. Sukcesivni će lom svjetlosti iluzionizirati snopove dugina spektra, varirajućeg intenziteta. Zvučni će valovi multiplicirati interakciju između svjetlosti i vode, a zvuk će nastajati prolaskom brodova po vodi ispod kanala, koračanjem ljudi kroz tunel nadsvodnih lukova kanala, praskom kamenčića koji padaju u vodu...

Fotoskulpture, svjetlosne instalacije, film, video, fotografije... različite su izvedenice jednog jedinog jezika kojim se publici obraća umjetnik Keiichi Tahara. Taj jezik razumijemo kao svjetlost. Nije, naglašavam, riječ o oblikovanju svjetlosnih efekata, nego o hvatanju svjetlosnih pojmova. Obična sunčeva zraka poslanik je takve, raskošne jednostavnosti.

Nataša Šegota Lah