Ljepota koja ne ostavlja ravnodušnim

Ljepota koja ne ostavlja ravnodušnim

U Voćinu, općinskom središtu južnog dijela Virovitičko-podravske županije, većini uglavnom znanog po stradanjima u Domovinskom ratu ili po svom tradicionalnom hodočasničkom karakteru, predstavljena je 23. rujna 2000, uoči Euharistijskog kongresa u jubilejskoj 2000. godini, knjiga Povijesna i kulturna baština Voćina, već šesta knjiga edicije Mala slatinska biblioteka, pokrenute s ciljem promicanja građanskog identiteta Slatine i slatinskog kraja.

Knjigu je pripremila i uredila Dragica Šuvak, uz suradnju Stjepana Sučića. Tiskana je u nakladi Matice hrvatske Slatina u tisuću primjeraka, tvrdog uveza, bogato ilustrirana slikovnim prilozima, od kojih je znatan dio iz fundusa Uprave za zaštitu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Zavičajnog muzeja Slatina, a zorno svjedoče o višestoljetnoj bogatoj povijesnoj i kulturnoj baštini Voćina.

O knjizi je pred prepunim auditorijem u Osnovnoj školi Voćin govorila sama urednica, kao i dr. Ive Mažuran, jedan od autora priloga, dok je odabrane ulomke čitala Ljerka Medved, knjižničarka Osnovne škole Voćin, domaćina skupa.

Knjiga je, kako je istaknuto na početku, »posvećena svim voćinskim obiteljima koje stoljećima žive u Voćinu neumorno ga ponovno podižući iz ruševina«, pri čemu se misli na brojna razaranja koja su kroz stoljeća sudbinski vezana uz Voćin i njegove žitelje, kao i svima onima koji su spremni saznati nešto više o povijesnoj i kulturnoj baštini Voćina i njegovu značaju za cjelokupnu hrvatsku kulturu.

Priča o Voćinu proteže se kroz dvanaest poglavlja, a započinje 1991. godinom, gdje o Voćinu te ratne zime snažno i uvjerljivo svjedoči novinar i fotoreporter Zoran Filipović. Najveći dio knjige posvećen je rimokatoličkoj Crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije, spomeniku kulture nulte kategorije, do temelja srušenoj u Domovinskom ratu, o kojoj su pisali Ivan Kukuljević Sakcinski, Đ uro Sabo i Vladimir Bedenko. O hodočasničkom značaju Voćina svjedoči isusovac Karlo Leopold, dok je bogato voćinsko srednjovjekovlje predstavljeno u tekstovima Ive Mažurana i Stanka Andrića. O voćinskoj utvrdi u turskom razdoblju svjedoči tekst Tadije Smičiklasa, o voćinskom vlastelinstvu govori Ivana Jurčić, dok sama urednica na temelju svjedočenja žitelja Voćina piše o vrlo bogatom društvenom životu grada između dva svjetska rata. U jednom od posljednjih poglavlja govori se o smještaju Voćina, uz lirske opise njegovih prirodnih ljepota Dragutina Hirca, koje rijetko koga ostavljaju ravnodušnim.

Na kraju je dan sažetak na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku, popis važnije bibliografije o Voćinu i zahvala urednice svima koji su pomogli u pripremi i izdavanju knjige. Ukratko, urednica je, koristeći se dostupnom arhivskom građom, proučavajući brojne zapise, knjige i fotografije o Voćinu, bilježeći sjećanja sugovornika, upotpunivši sve to osobnim zapažanjima i proučavanjima, pružila svim zainteresiranima na uvid novu, cjelovitiju sliku Voćina i njegove povijesne i kulturne baštine. Ovako ispričana priča o Voćinu može poslužiti i kao polazište za nova, još detaljnija i potpunija istraživanja tog najznačajnijeg povijesnog lokaliteta slatinskog područja. To ostaje budućim naraštajima jer, kako kaže sama urednica, »Voćin može graditi svoju budućnost jedino na temeljima svoje bogate prošlosti, nadahnut njome i najvišim duhovnim vrijednostima«.

Ksenija Vujanović-JurasPovijesna i kulturna baština Voćina

Ljepota koja ne ostavlja

ravnodušnim

U Voćinu, općinskom središtu južnog dijela Virovitičko-podravske županije, većini uglavnom znanog po stradanjima u Domovinskom ratu ili po svom tradicionalnom hodočasničkom karakteru, predstavljena je 23. rujna 2000, uoči Euharistijskog kongresa u jubilejskoj 2000. godini, knjiga Povijesna i kulturna baština Voćina, već šesta knjiga edicije Mala slatinska biblioteka, pokrenute s ciljem promicanja građanskog identiteta Slatine i slatinskog kraja.

Knjigu je pripremila i uredila Dragica Šuvak, uz suradnju Stjepana Sučića. Tiskana je u nakladi Matice hrvatske Slatina u tisuću primjeraka, tvrdog uveza, bogato ilustrirana slikovnim prilozima, od kojih je znatan dio iz fundusa Uprave za zaštitu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Zavičajnog muzeja Slatina, a zorno svjedoče o višestoljetnoj bogatoj povijesnoj i kulturnoj baštini Voćina.

O knjizi je pred prepunim auditorijem u Osnovnoj školi Voćin govorila sama urednica, kao i dr. Ive Mažuran, jedan od autora priloga, dok je odabrane ulomke čitala Ljerka Medved, knjižničarka Osnovne škole Voćin, domaćina skupa.

Knjiga je, kako je istaknuto na početku, »posvećena svim voćinskim obiteljima koje stoljećima žive u Voćinu neumorno ga ponovno podižući iz ruševina«, pri čemu se misli na brojna razaranja koja su kroz stoljeća sudbinski vezana uz Voćin i njegove žitelje, kao i svima onima koji su spremni saznati nešto više o povijesnoj i kulturnoj baštini Voćina i njegovu značaju za cjelokupnu hrvatsku kulturu.

Priča o Voćinu proteže se kroz dvanaest poglavlja, a započinje 1991. godinom, gdje o Voćinu te ratne zime snažno i uvjerljivo svjedoči novinar i fotoreporter Zoran Filipović. Najveći dio knjige posvećen je rimokatoličkoj Crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije, spomeniku kulture nulte kategorije, do temelja srušenoj u Domovinskom ratu, o kojoj su pisali Ivan Kukuljević Sakcinski, Đ uro Sabo i Vladimir Bedenko. O hodočasničkom značaju Voćina svjedoči isusovac Karlo Leopold, dok je bogato voćinsko srednjovjekovlje predstavljeno u tekstovima Ive Mažurana i Stanka Andrića. O voćinskoj utvrdi u turskom razdoblju svjedoči tekst Tadije Smičiklasa, o voćinskom vlastelinstvu govori Ivana Jurčić, dok sama urednica na temelju svjedočenja žitelja Voćina piše o vrlo bogatom društvenom životu grada između dva svjetska rata. U jednom od posljednjih poglavlja govori se o smještaju Voćina, uz lirske opise njegovih prirodnih ljepota Dragutina Hirca, koje rijetko koga ostavljaju ravnodušnim.

Na kraju je dan sažetak na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku, popis važnije bibliografije o Voćinu i zahvala urednice svima koji su pomogli u pripremi i izdavanju knjige. Ukratko, urednica je, koristeći se dostupnom arhivskom građom, proučavajući brojne zapise, knjige i fotografije o Voćinu, bilježeći sjećanja sugovornika, upotpunivši sve to osobnim zapažanjima i proučavanjima, pružila svim zainteresiranima na uvid novu, cjelovitiju sliku Voćina i njegove povijesne i kulturne baštine. Ovako ispričana priča o Voćinu može poslužiti i kao polazište za nova, još detaljnija i potpunija istraživanja tog najznačajnijeg povijesnog lokaliteta slatinskog područja. To ostaje budućim naraštajima jer, kako kaže sama urednica, »Voćin može graditi svoju budućnost jedino na temeljima svoje bogate prošlosti, nadahnut njome i najvišim duhovnim vrijednostima«.

Ksenija Vujanović-Juras