Konzervatorske pouke iz Bamberga

Konzervatorske pouke iz Bamberga

Godine 1972, tijekom kopanja temelja velike javne garaže u Regensburgu, jednom od najočuvanijih starih njemačkih gradova, otkriven je impresivan trakt zidina vojnog logora cara Marka Aurelija (Castra Regina). Nalaz je bio još značajniji jer je pokazao da je zid bio ojačan u 8. stoljeću, potom i u kasnijem srednjem vijeku, kada su s njim, s unutrašnje strane grada, srasle kuće. Unatoč iznimnoj vrijednosti otkrića arheolozi i konzervatori postigli su samo to da rimski zid bude prezentiran u utrobi novosagrađene garaže, usred praonice automobila. Istih godina u jezgri Splita, u ime »aktivne zaštite spomeničke baštine« i radi arheoloških istraživanja, srušen je niz kuća u jugoistočnom kvadrantu Dioklecijanove palače. Da simetrija u metodi njemačkog i našeg primjera bude potpuna, treba reći da su se prilikom radova i u Regensburgu i u Splitu srušili samostani — u oba slučaja posvećena sv. Klari! Daleko smo, naravno, od svakog relativiziranja splitske konzervatorske prakse iza 60-ih godina. Ipak, teško je ne vidjeti da su slični pogledi na istraživanje i prezentaciju graditeljske baštine postojali (i još postoje) na mnogim stranama Europe, što su pokazala i izlaganja sudionika znanstvenog skupa u Bambergu (10-15. listopada) posvećenog konzervatorskim problemima prošlosti i sadašnjosti u Splitu, Rimu i Trieru. Štete nanesene rimskoj arheologiji (uz sve koristi, naravno) nastale u žaru priprema Jubileja nije uopće moguće izračunati. Patološki odnos između arheologije, nedosljednih konzervatorskih stavova i urbanističko-političkih imperativa pokazuju danas dovršeni projekti za ukapanje javne garaže u Ianiculum, brdo poviše vatikanskog sv. Petra i za novu cestu ispod Castel Sant' Angelo.

Skup je organiziralo bamberško sveučilište, želeći izvijestiti o dovršetku dvadesetgodišnjeg projekta Centra za srednjovjekovne studije tamošnjeg Arhitektonskog fakulteta o razvoju konzervatorskih pogleda u Dioklecijanovoj palači. Struktura simpozija predvidjela je sekcije posvećene urbanističkim i gospodarskim, arheološkim i legislativnim problemima, te konzervatorskim i restauratorskim strategijama, u ključu povijesnog razvoja i aktualnih situacija. Hrvatski prilozi (I. Babić, J. Belamarić, D. Kečkemet, E. Marin, G. Nikšić, S. Piplović, R. Plejić, V. Sanković) dali su u znatnoj mjeri aromu konkretnosti čitavom skupu i osobito diskusijama. Mnogo je bilo govora i mnogo rasprave o »gradovima bez kvalitete«, »kritičkoj rekonstrukciji«, o »spektakularizaciji baštine« i o njenoj komercijalizaciji. Donešena je čitava panorama primjera patološke i, s druge strane, promišljene i senzibilne koegzistencije staroga i novoga. Četrdesetak sudionika skupa, iz Njemačke, Italije, Britanije, Slovačke, Izraela i Grčke mnogo su toga rekli i o interdisciplinarnosti, odnosno kontradisciplinarnosti u pristupu baštini, te o odgovornosti internacionalnih stjegonoša (UNESCO, ICOMOS...).

Kakve su pouke od svega toga za nas? Osim potrebe da se konačno u stručnoj i znanstvenoj katarzi ocijeni konzervatorska i urbanistička praksa posljednjih desetljeća u nas, trebamo predvidjeti nove izazove. Europski gradovi razvili su socijalno zrele, gospodarski djelotvorne modele i programe poboljšica. Dapače, preobrazba povijesnih gradova postala je jedna od najvažnijih političkih tema. Treba očekivati da nas ti procesi neće mimoići, no pitanje je koliko smo im dorasli. U Italiji 50-ih godina u jezgre je ulagano tek 8% ukupnih građevinskih investicija, 90-ih čak 78%! U povijesnim jezgrama danas se poklapaju i preklapaju interesi arhitekata, arheologa, urbanista, kemičara, tehničara, građevinara, ekonomista, industrije, sindikata, gradova, Europske zajednice, Icomosa, ekologa...

Deset ratnih i poratnih godina je u nas odgodilo umjesto da potakne razmišljanje o nužnoj prekvalifikaciji povijesnih jezgri koje će zasigurno temeljito dodirnuti nova stambena disperzija, neposredna turistička budućnost i industrijske potrebe (remontno-skladišne više nego stvarne proizvodne naravi) koje su već kaotično nabacane u prvom predgrađu Splita, kao i svih ostalih hrvatskih povijesnih gradova. Treba prije svega spriječiti daljnje razdavanje terena na rubovima gradova, zaustaviti uništavanje krajolika. Širenje novogradnji negdje mora stati, razvoj se mora okrenuti prema zapuštenim jezgrama gradova. U svakoj od jadranskih povijesnih jezgri postoji više stotina napuštenih stanova i kuća. Smije li se na njihovom obodu graditi prije nego smo programirali njihovu rehabilitaciju?

Pomanjkanje socijalnog senzibiliteta u nacionalnoj konzervaciji (kamufliranog koji put obnovom »kulturne infrastrukture«) već je notorna činjenica. Umjesto masivnih programa po kojima se Palača može spasiti samo s milijunskim kreditima, pokušajmo eksperimentalno jedne godine predvidjeti da se cjelokupna predviđena svota gradskog ulaganja u povijesnu jezgru Splita (navodno 3 milijuna DEM) usmjeri samo za ambulantne programe pomoći stambenom fondu i komunalnom standardu — zahvatima čija vrijednost, primjerice, ne bi smjela biti viša od 40.000 Kn. (= 300 programa za pločnike, urbani namještaj, za nužno održavanje kuća...) Split bi za godinu, dvije izgledao kao uljuđeni, od senzibilnih ma koliko skromnih ljudi nastavani povijesni grad. Arhitektura zrcali bez iskrivljavanja i skrivanja, bez igri rječima, sve politike i odgovornosti — poduzetničke i građevinarsko-tehničke, administrativne i profesionalne. Ona je uvijek, prije svega, politička gesta, prikazujući se u svom socijalnom determinizmu. Onaj koji se njome bavi kao stvaralac ili kritičar trebao bi biti svjestan svoje duboke socijalne odgovornosti, pouka je bamberškog skupa. Rečeno naslovom ovogodišnjeg mletačkog biennala arhitekture: »Cittę: less aestetics, more ethics«.

Joško Belamarić