Ja, kazališna sezona

Ja, kazališna sezona

Evo, nakon ljetnih festivala, kratkog zatišja, ni pristojno se ne odmorivši, pokušavajući pokorno vidjeti što je od svjetla i duha i novca inkasirano za kolektivno (i privatno) pamćenje, i je li se što od prošlogodišnjih naslova, ostvarenja približilo da bi spravno pokucalo na vrata Instituta, Zavoda i ine povijesne uknjižbe, stisnutu, pomalo i postiđenu, svu u strepnji otvoriše me, nisi rekao keks, novim naslovima, planovima i repertoarskom kakti politikom. Naviještena sam, daklem, kroz te planove i programe, kroz kazališni repertoar, smotre i festivale.

U prvi mah reklo bi se da su me digli u nebesa, iako mi se čini, već letimičnim uvidom u urešavanje ovogodišnje mirazne oprave, da sam sravnjena sa zemljom snovima ravnateljskog poduzetništva. Možda sam u zabludi? Vrag bi ga znao! Pomnije prebiranje po naborima, šavovima te moje nove mirazne oprave, pronicanjem u začudne pojedinosti uresa, čipku, uočljiv je i politički kroj pritajenih krojača, ali i miris naftalina minulih vremena kad su me, po sličnom kroju, krojili, ušivali i rašivali, nudeći mi brda i doline, zaručujući me s Duhom i planirajući uzoritu svadbu.

I ove godine sam svečano, s novim zamašnjakom kostimirana, napirlitana, namazana svim bojama, maskirana, visokih peta, uprta u izvjesniju perspektivu, i kuma Država, iako zadužena do grla, darak mi sprema, a svadbena povorka, napeta ko puška, barjakom neke nove estetske pobjede razmahuje ulijevo i udesno. U toj svadbenoj povorci stari i mladi glumci zasukanih rukava, kostimografi, scenografi, redatelji, glazbenici, plesači, inspicijenti, bratija od pozornice uz mnoštvo statista čeka znak, čeka da kuna jaukom ili zveketom Judinih škuda označi početak.

Umišljeni bolesnik, mizantropija, hipokrizija, licemjerje, grabež, izdaja — sve sami problemi na koje je hrvatski prostor imun, upisat će se, pa sudite kako vam drago. Tu je Mala Floramye, Cyrano de Bergerac, a po meni će gaziti mačak u čizmama, tetovirat će se ruža na stidnom mjestu, i ljubomorni Othello će reći svoje, a čitat će, koje li kuraže, spornog Kamova.

Sve ide na to da je život san, arkadija, ali ja nisam Suzana čista i ne znam kako ću dočekati svršetak igre. Ćutim se zapravo kao Alice u zemlji čudesa. Unaprijed sam rezignirana, maćana mrljama savjesti nekih koji me godinama u sveopćoj nejebici duha vjenčavaju za uzvišene ciljeve i bespolne zahtjeve.

Kao vječita udavača, usidjelica na ovogodišnja blistava obećanja da će biti bolje, da će biti kao nikad dosad, da ću napokon zasjati u punom sjaju, gledam dvojeći i sa zadrškom. Što sve meni nisu nudili, što mi sve nisu obećavali i kojom me sve pozlatom nisu kovali u nebesa! I? Duh, čim bi omirisao znoj moje nelagode, znoj osrednjosti i laži, dao je petama vjetra. Unatoč mom provincijalnom cviležu, iskrenom kriku i jauku! Otperjao bi i odmaglio bez obzira koliko su se u svadbenoj povorci upinjali da zaskoče kvarnog i izbirljivog mulca i privedu ga, pa i kundakom, pred oltar istine.

Nisam ni ja cvjećka! Bila sam povodljiva. Bila sam ja i od podvala, nije da nije, bilo je tu i bubrega i muda, svega i svačega, kak je tak je, bila sam diktirana navodno od proletarijata, zbratimljena i jedinstvena, akcionaška, univerzalna, kozmopolitska, padobranskim naslovima obilježena, trendovska, pomodarna, europski scifrana, lokalna i regionalna. Seljačilo se po meni, režimlijalo, okretali su me kak frajlicu u skutima folklora, gizdali i amaterskim podvezicama europeizirali.

Nažalost, uvijek su mi se pod skute uvaljivali doušnici smisla, manipulatori, čeljad od tmine, te je ona šačica časnih ljudi nestajala u tom vrtlogu strasti kazališnog zvjerinjaka. Ostajala bih iznevjerena, pronevjerena, bačena u zaborav, uglavnom kratkih rukava. Često ne znajući ni što sam ni tko sam, obećana pa iznevjerena, financirana, sufinancirana, donirana, kadšto je tu bilo pranja novčića, savjesti, grijehova i nemoći.

I ove godine, daklem, opet isto! Red klasike, red nečega što je osuvremenjivanje klasike, red nečega što nije klasika a nije ni suvremeni tekst, pa red suvremenog teksta, posoljeno, začinjeno, umašćeno novim čitanjima starih meštara duhovna je jestvina koja se prilježno pribilježila u programima, ali samo da ne bude kao riba na suhom u papiru, koprca se, sugestivno, asocijativno, dakako — transparentno, zazivlje sjaj i tamnine vremena nam oskudnog i kontejnerskog, i sve je to podastrijeto na stol licima od sudbe, od odluke koja će iza zatvorenih vrata, javno, bez pritisaka, bez veza i žnjira, časno u kupkama moralnih razrječja blagosloviti, te će se naslov do naslova uskoro naći uprizoren, plakatiran, uknjižen, kritički osvrnut, poslikan, arhiviran u kolektivno pamćenje od jednokratne uporabe, sve do otužnog dana kad će se ponoviti karmine, nagrade za najbolje ovo i najbolje ono, pa će se nazdravljati, čestitati i malo tko će meni u prilog reći piši kući propalo. Ni mojim sestrama u Engleskoj, Francuskoj, Italiji ne cvjetaju ruže, i one muku muče kako se pokrpati duhom i smislom, kako zaleći i vjenčati se, ali nama udovicama duha takva je sudba, tako nam je namrijeto i nema nam druge. S kim si, takav si!

Borislav Vujčić