Izniman spoj starog i novog

Izniman spoj starog i novog

O glazbi u filmu Vjeruj u ljubav Edwarda Nortona

Prilično kompliciran, ali s druge strane vrlo dražestan sadržaj filma Vjeruj u ljubav (svećenik i rabin zaljubljuju se u staru školsku prijateljicu), zahtijevao je oprezno rukovanje filmskom glazbom. Redatelj (a u filmu nesretno zaljubljeni svećenik Brian Finn) Edward Norton djelomično se poslužio glazbenim nadahnućem mjuzikla Woodyja Allena Svi kažu volim te, gdje je Norton također igrao jednu od glavnih uloga. Allen se, naime, nije ustručavao u osuvremenjenu parodiju mjuzikla podstaviti staru glazbu. Ali Nortonova je priča (scenarij je potpisao Stuart Blumberg), suvremenija i bez nasilno uguranih pjevanih brojeva, zahtijevala drukčiji pristup. Staro u kombinaciji s novim redatelju se činilo najboljim, premda ne tako lako ostvarivim rješenjem.

Zato je skladatelj morao biti iskusan (glazbom je trebalo dočarati različite i neobične napetosti: odnos rabina i svećenika, odnos troje starih prijatelja, odnos rabina prema okolini, odnos svećenika prema okolini itd.). Izbor je pao na holivudsku legendu — Elmera Bernsteina, i on je problem filmske partiture riješio s lakoćom: kao stil odabrao je jazz, koji se jednako dobro uklapao u romantične trenutke kao što je dobro starinski ocrtavao atmosferu suvremenoga grada i povremeno se upletao u komične situacije.

No rabin Jake i otac Brian nisu obični predstavnici svojih vjera. Oni su Božji odred koji igra košarku, koji priprema karaoke-zabavu u zajedničkom (židovsko-kršćanskom) prostoru, koji nastoji privoljeti vjernike na iskreno sudjelovanje u crkvenom pjevanju, pa čak i dovođenjem harlemskih pjevača na židovsku misu. Glazba ima doista posebnu ulogu u ovom filmu i, premda nije riječ o alenovskom mjuziklu, glazba se neprestano isprepleće s filmskom pričom. Stoga je Bernsteinov izbor jazza kao jezika glazbene pozadine pronašao još jedno opravdanje: jazz se sasvim prirodno uklopio u niz songova (Please Call Me Babe Toma Waitsa, Heart of Mine Petera Saletta, Crazy Travisa Picklea, Pitseleh Elliota Smitha itd.). Za razliku od većine ostalih filmova koji upotrebljavaju song radi promocije songa i, eventualno, radi vlastite promocije, u ovom su filmu songovi pružili osjećaj mjesta i vremena radnje. Kombinacija Bernsteinova jazza i neprizornih songova jednostavno je profunkcionirala, a priča o svećeniku i rabinu ispričana je glazbenim riječima na konvencionalno-nekonvencionalan način. Doista, izniman spoj starog i novog.

Irena Paulus