Istinska jazz-gitara

Istinska jazz-gitara

Martin Taylor, Portraits, Linn Records AKD — 048

Martinu je Tayloru otac gitarist i kontrabasist Buck u ruke dao gitaru kad su mu bile svega četiri godine. Dječak rođen u Engleskoj 1956, oboljevši od astme seli u Škotsku, mora se držati doma, gdje se usavršava svirajući pretežno sam. Iako u prvim trenucima nadahnut Djangom Reinhardtom, ipak ga više zanimaju pijanisti jazza, napose Art Tatum, čije improvizacije pokušava primijeniti na svoju gitaru. S petnaest godina napušta školu i Britansko otočje, ukrcava se na liner Queen Elizabeth II i odlazi u Sjedinjene Američke Države. Tu je njegov napredak brz i uočljiv, ali ga klima zbog bolesti na dvije godine odvlači na Karibe. U New Yorku ga zapažaju neki od najistaknutijih džezista, pa i neki od njegovih uzora, među kojima spominje Kennyja Burrella, ali i od čuvenoga francuskog swing-violinista Stephanea Grappellija, koji ga smjesta uzima u svoj sastav. Tako mu se otvaraju vrata čuvenoga njujorškog Carnegie Halla, ali i mnogih relevantnih francuskih pozornica. Vrijedi spomenuti da je već prije toga 1978. ostvario svoj prvi album Taylor Made te još jedan s formacijom trija. Iako danas pripada među najbolje jazz-gitariste, ime Martina Taylora nećemo naći na rang-listama najboljih. Ulogu u tome ima svakako dominacija fuzijskih gitarista posljednjega desetljeća, Ala DeMeiole, Leeja Rittenoura, Pata Methenyja i Billa Frisella, među koje Taylor ni stilski ni po shvaćanju jazza ne pripada. Ali bismo ga zato mogli staviti uz bok primjerice Joea Passa. Fascinira njegova iznimna tehnika instrumenta, koja mu omogućuje izvrsnu korelaciju istovremenog sviranja melodijskih linija i basističke pratnje — Taylor naime često svira solo recitale, u što se mogla uvjeriti i zagrebačka jazz-publika u dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda 21. listopada 1997.

Shvativši vrijednost Taylorova jazza te njegovu odanost tradiciji te glazbe, engleska je produkcija Linn Records izdala kompaktnu ploču s naslovom Martin Taylor — Portraits, koja sadrži četrnaest solo izvedbi, od kojih su neke snimljene overdub-tehnikom, a samo tri u formaciji dua s gitaristom Chetom Atkinsom, koji za Taylora kaže da je jedan od najvećih i najimpresivnijih jazz-gitarista svijeta! Program obuhvaća niz poznatih jazz-standarda: Shiny Stockings, Sweet Lorraine, I Got Rhythm, My Funny Valentine, I Remember Clifford, In a mellow Tone, zatim balada: Like Someone in Love, My One and Only Love, Ol' Man River te originalne teme Earla Klugha Kiko i Billa Evansa Very Early. Tu je napokon i pjesma Johna Lennona i Paula McCartneyja Here, There and Everywhere. Uz oca i sina Pizzarellija i Russella Malonea vrijedi sada, ako već niste prije znali, upoznati i Martina Taylora. Za ljubitelje istinske jazz-gitare njegov CD Portraits prava je prilika!

Mladen Mazur