Isječak izbrušene proze

Vladimir Nabokov, Čarobnjak, Vuković & Runjić, Zagreb, 2000.

Čarobnjak je pripovijest o draguljaru koji u grozničavoj seksualnoj žudnji za djetetom ulazi u brak s njezinom bolesnom majkom, a nakon njezine smrti odlazi na put sa žrtvom svoje fiksacije. U tom mu se trenutku ostvaruje dugo priželjkivan san — da ostane sam s djevojčicom koju je ugledao u parku na koturaljkama, požudno promatrajući njezine kretnje, koja je od tog trenutka postala predmetom njegove bolesne požude. Kada ga pri kraju djela, pošto se našao s djetetom u nekom hotelu za vrijeme putovanja, svlada tjelesna strast koju više ne može obuzdati, djevojčica počinje vrištati, a on panično pobjegne iz sobe završavajući pod kotačima kamiona.

Bez poniranja u psihologiju

Fabula je pripovijetke vrlo jednostavna; roman se zapravo zasniva na introspekciji glavnog junaka kroz pouzdano treće lice koje prenosi njegova unutrašnja proživljavanja. Riječ je o kraćem proznom tekstu u kojem nema prostora za detaljnu psihološku studiju; težište je ponajprije na estetiziranju, a ne na analizi. Uza svu se, naime, zastupljenost junakova unutrašnjega monologa, njegovih razgovora sa samim sobom, njegovih grozničavih muka zbog neutažene žudnje »koju je s godinama naučio kontrolirati«, ostvaruje psihologija tek u naznakama, površno dodirujući ili tek započinjući analizu misli ili složenijih osjećaja koji nastanjuju i čine doživljaj izopačene spolnosti. Detaljna poniranja u psihologiju te bogatije razrade, zasigurno, nema. Riječ je zapravo tek o impresijama trenutno doživljenoga ili već proživljenog. To je gotovo nabrajanje, fino i stilski dotjerano kroz koje se iz jednoga stanja prelazi u drugo; iz osjećaja požude koja postaje mučna jer je neostvarena te gađenja prema samom sebi, dolazimo do osjećaja moći zbog lukava plana koji junaka dovodi u blizinu djevojčice. U Čarobnjaku, međutim, piščeva nakana nije ni bila stvoriti slojeve lika koji pripadaju opsežnijem romanu. Iako je, naime, lik draguljara književno nedvojbeno ostvaren, te funkcionira kao autonomna cjelina u prostoru djela u kojemu je stvoren, na razini psihološke analize djelo se, ponajprije, doima kao uvod u neko drugo, veće i psihološki složenije ostvarenje.

Stilski čist tekst

Ono u čemu je Čarobnjak najbolji svakako je njegova stilska razina. Kako kritika o Nabokovu često ističe, a to je rečeno i u analizi u pogovoru knjige, on se i ovdje služi metaforom draguljara, dakle svojevrsna umjetnika, čarobnjaka, koji modelira i umjetnički oblikuje dragi kamen. Uistinu, riječ je o čovjeku koji nije estet samo profesijom, koja »hrani osjet dodira, poji vid blistavom točkom na crnom baršunu«, njegov se visoki estetski senzibilitet odražava i u samoj percepciji svijeta te dotjeranoj retorici kojom izražava doživljaje. S jedne strane, na stilskoj je razini, uistinu, ostvaren visoko poetiziran te stilski besprijekorno čist tekst, no, s druge pak strane, takav stil, bez obzira na njegovo značenje, nije dokraja primjeren junaku koji se njime služi. Iako njegove doživljaje iznosi treće lice vanjskoga pripovjedača, i bez obzira na piščevu sklonost da iskaže »umijeće poetiziranja ili estetiziranja predmeta, u svojoj biti ružnog s etičke strane«, taj stilski čist, dotjeran izraz koji je draguljaru podario pisac kao da je izričajno odveć savršen te upravo u metaforičnosti prejak da bi se njime služio čovjek koji stoji kao simbol stvaraoca, ali onoga nerealizirana. Ako je ova izbrušena, glatka retorika zapravo simbol neostvarena umjetnika ili sublimacija nedokučive erotske žudnje draguljara koji obrađujući skupocjeno kamenje postaje čarobnjak, a to je isto i na kraju djela kad ga svlada impuls strasti u kojem se poput čarobnjaka nadvija nad tijelo djevojčice, ako je, dakle, riječ o simbolima pomoću kojih se gradi lik moralno neprivlačna čovjeka, onda možemo reći da oni savršeno funkcioniraju na razini književnoga teksta, ali nisu sasvim usklađeni s onim što se nalazi s druge strane teksta, u odnosu književnoga i stvarnoga.

Čarobnjak je, nedvojbeno, isječak stilski savršeno izbrušene proze, koja ostaje u ustima zbog svojega pitkoga izričaja. On može privući i intrigirati i temom koja je sablažnjiva, likom koji je po svojim karakteristikama odbojan, ali i prihvatljiv jer je svjestan svoje nastranosti. Uzmemo li, dakle, Čarobnjaka u ruke ne očekujući drugu Lolitu, nego tražeći podulju novelu koja se čita lako i u dahu, te koja na psihološkoj i na stilskoj razini funkcionira, bez obzira na stanovite nedorečenosti, onda je to dobro štivo bez pretenzije da ostvari ono što su ostvarila velika Nabokovljeva djela.

Ilonka Peršić