Ishitrene žalopojke

Ishitrene žalopojke

»O sramoto naše kulturne zaostalosti i nebrige«

Ova žalopojka iz podnaslova preuzeta je iz teksta Vladka Lozića, objavljena 5. listopada u vašem listu. Tekst pokušava predstaviti fotografa Vladu Cizelja kao znanstvenu i kulturnu nepoznanicu u Hrvatskoj. Vladko Lozić u svome tekstu od nekoliko redaka romantičarski nadahnuto predstavlja rad Vlade Cizelja kao otkriće s tavana, nikad viđeno i nikad prepoznato u svoj svojoj važnosti.

Pročitavši takav osvrt osjećam se dužnom tek spomenuti da se od dostupnih podataka i materijala o Vladi Cizelju može rekonstruirati ne samo njegova cjelovita biografija i bibliografija, već i prirediti izložba uz pripadajuću monografiju. S obzirom na to da časopis »Vijenac« nije enciklopedijsko izdanje, ne bih željela čitateljstvo zamarati nizanjem mnogih biobibliografskih činjenica o njegovoj izložbenoj, publicističkoj, pedagoškoj i organizatorskoj djelatnosti. Ipak, kao repliku na rečenicu iz teksta Vladka Lozića: »Nemamo njihovih biografija. Ne znamo kako do njih doći«, navela bih samo mali prilog kao informaciju o liku i djelu fotografa Vlade Cizelja.

Iako kao Slovenac pripada korpusu slovenske povijesti fotografije, svojim kratkim boravkom u Zagrebu, ali dugogodišnjom povezanošću i zajedničkim predstavljanjem s našim umjetnicima fotografije, poglavito nastupima na međunarodnim smotrama s Tošom Dapcem, Cizelj je i u Hrvatskoj već odavno muzeološki prihvaćena činjenica pa i dio hrvatske fotografske baštine. Njegovi radovi bili su izloženi u danas već antologijskom postavu najbolje suvremene fotografije u Fotografskom muzeju, odnosno stalnom postavu fotografske zbirke u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt 1940.

Da i nakon više od pedeset godina potom nije zaboravljen, svjedoči i činjenica da je na velikoj retrospektivnoj izložbi Fotografija u Hrvatskoj 1848-1951 u istom tom muzeju 1994. predstavljen s četiri djela, navedena mu je i sumarna biografija, a u komparativnoj kronologiji navodi se na više mjesta.

Vlado Cizelj rođen je 11. svibnja 1903. u Grazu. Od 1919. živi u Mariboru. Studirao je slikarstvo na akademijama u Dresdenu i Zagrebu, a fotografijom se počinje baviti 1924. Bio je član Fotokluba Maribor i Fotokluba Zagreb. Od 1933. do 1937. bio je propagandist, demonstrator i voditelj Kodakove trgovine u Zagrebu. Kao član Fotokluba Zagreb uspješno je izlagao na domaćim i međunarodnim izložbama. Početkom rata prognan je u Srbiju, gdje je radio kao fotografski pomoćnik, a po svršetku rata vraća se u Maribor. Poznata je čak i njegova ondašnja mariborska adresa u Krekovoj 5. Poslije postaje stručni suradnik i tehnički direktor Sava filma u Ljubljani. Umro je u Ljubljani 15. veljače 1973.

U Sloveniji je on historizirana vrijednost, obrađena u antologijama i pregledima i to još za vremena dok smo se nalazili u istoj državi i zajednički obrađivali i razmjenjivali materijal i podatke za onda jedini Leksikografski zavod.

Sa svim dužnim poštovanjem prema Vladku Loziću kao vrijednu amateru i zaljubljeniku u hrvatsku fotografiju, prepoznavajući njegov doprinos u predstavljanju i očuvanju fundusa i tradicije Fotokluba Zagreb, to više me začuđuje intonacija cijeloga napisa. Smatram u najmanju ruku ishitrenom njegovu lamentaciju kakva stoji u podnaslovu. Naime nije sramota ne poznavati činjenice o materiji kojom se amaterski bavimo s ljubavlju, ali je kulturna zaostalost razbacivati se takvim tvrdnjama kada su informacije i materijal o istoj više nego dostupni. Uostalom postoje ustanove i pojedinci koji se profesionalno bave izučavanjem ove grane umjetnosti.

Što se tiče drugog predstavljenog fotografa Josipa Fatura, dozvoljavam da postoje i neke vrijedne fotografije potpuno anonimnih autora, ali se ne može dopustiti da se u istom tekstu pod zajedničkim nazivnikom stavljaju u kontekst s djelima umjetnika od takvog značaja kao što je Vlado Cizelj. S obzirom da je »Vijenac« dostupan čitateljima i na Internetu, ne bi bilo suvišno zapitati se što će misliti slovenski i ostali poznavatelji Cizeljeva rada o našoj sposobnosti vrednovanja uz ovako generalizirajuće priznanje našeg neznanja.

Marija Tonković