HTV-om više ne upravlja politika

HTV-om više ne upravlja politika

Moram reći da me danas nitko ne naziva da mi kaže što trebam prikazati, kako trebam usmjeriti program. Ne zovu nas nakon Dnevnika da bi nam rekli da je predsjednik gledao Dnevnik, pa mu se nešto sviđa ili ne sviđa. Ne znam da li je to kompliment ili opća tendencija, ali je činjenica da nitko od političara nije zadovoljan televizijom, osobito kad je riječ o protokolarnim stvarima, kad je netko i u kojoj minuti bio u Dnevniku

S Nedom Ritz, glavnom urednicom Hrvatske televizije, novinarkom u javnosti cijenjenom zbog profesionalnosti i velikog iskustva, razgovarali smo o stanju na HTV-u, značenju i ulozi javne televizije i brojnim drugim aktualnim pitanjima

Jeste li lako prihvatili imenovanje na ovu dužnost ili vam je to bila teška odluka?

— Nije mi to bila teška odluka. Kad se osvrnem na svoje napredovanje i radni vijek, bila je to sljedeća stepenica u svemu onom što sam dosad napravila. Na neki način smatrala sam svojom obvezom da u kući u kojoj sam trideset i tri godine s novom ekipom pokušam svojim iskustvom i svojim mogućnostima učiniti najbolje što mogu. Doista smatram da je televizija ustanova koju treba pomoći očuvati i unaprijediti i, koliko mogu iz svog iskustva, želim u tome pomoći. Na televiziji sam odrasla kao novinarka. Godine 1964. bio je raspisan natječaj za mlade novinare, stipendiste. Tada sam još studirala germanistiku na Filozofskom fakultetu. Od sto pedeset kandidata, studenata s raznih fakulteta, testovima i ispitima tijekom pet mjeseci odabrano je deset kandidata, koji su upućeni u internu novinarsku školu. Poslije se pokazalo da su među njima bili neki od današnjih vrsnih novinara na radiju i televiziji.

Svoj dolazak na ovo mjesto ne smatram nikakvim skokom, jer sam prije dolaska na ovu dužnost prošla cijeli put na Hrvatskoj televiziji, od mlađe suradnice, suradnice, urednice u kulturi do urednice Kulturno-umjetničkog programa. Bilo bi nepošteno od mene da kritiziram ono što ne valja, a da onda sama ne prihvatim ponudu da nešto bitno promijenim. Osim toga, nakon svih ovih godina nije mi svejedno kako će se televizija razvijati. To kažem iskreno, bez imalo patetike. Mislim da to osjećaju i radnici u, primjerice, Nami, kojima je strašno vidjeti da se ruši nešto što su cijeli život gradili, ne samo zbog osobne sudbine nego i zbog osjećaja odgovornosti i ljubavi prema nečem u što je uložen silan trud i rad.

Spomenuli ste proceduru nakon koje ste primljeni na televiziju. Smatrate li da su proteklih godina bili poremećeni kriteriji i sustav dodjeljivanja poslova? Možete li nam nešto više reći o tome?

— Ne samo u posljednjih deset godina nego tijekom proteklih trideset godina gledala sam, osobito kad je riječ o upravi, direktorima i glavnim urednicima, kako je bila vrlo rijetka pojava da je netko izrastao iz kuće i došao do te pozicije. Osobito je direktorima to bila prolazna faza u napredovanju prema nekoj drugoj funkciji, a kada netko nema osjećaja dugoročnosti, onda nema ni osjećaja za razvijanje cjelokupnog organizma kakva je televizija. S druge strane, novinari i drugi često su primani po privatnim vezama i vidjelo se da to donosi najveću štetu njima samima. Najsigurnije je sustavno obrazovanje i prolaženje kroz sve faze novinarskog posla. Meni ne bi bilo teško vratiti se na uređivanje vijesti i znala bih svaku fazu koju sam prošla. To stvara zanatsku sigurnost, a samo zanatska sigurnost može stvoriti neovisnost. Ako imate znanje, ne ovisite o vladajućoj garnituri.

Posljednjih godina desetkovani su novinari na televiziji. Početkom devedesetih nekim našim kolegama zabranjen je dolazak na televiziju, a kamoli da svojim iskustvom pomognu obrazovanju mladih. Novinar se ne može obrazovati samo na fakultetu. On se formira tek kada uđe u novinarski život. Nagli skokovi, osobito u mediju kakav je televizija, u kojem se čovjek kada se pojavi često zaljubi u svoju sliku, nisu dobri. Nedostaju nam novinari, osobito urednici srednje generacije. Ne podcjenjujem ni mladenački entuzijazam i senzibilitete mladih novinara, niti smatram da oni nemaju vrlina. Međutim, postoji nešto što se zove zrelost, s kojom se onda može odnositi prema svim pojavama, izgrađivati svoje stajalište i utjecati na mlađe. Sada nastojimo mladim ljudima pomoći da se uključe i da postanu samostalni. Geslo i postavka ove ekipe je sloboda. No, za slobodu trebate biti spremni i odgovorni. Sloboda nije samo mogućnost, ona je i obveza. Tada se postavlja pitanje koliko je netko u nekom području kompetentan da sam odlučuje, otkriva i da zna napraviti priloge od kraćih informacija do većeg programa. Često mladim novinarima citiram Shawovu izreku: Treba znati ponešto od svega i sve od nečega. Ja sam na taj način djelovala.

Koja su vaša iskustva kao novinara iz područja kulture?

— Moje je osnovno područje kultura, što je vrlo široko. Pritom se nisam zatvarala i orijentirala sam se u svim drugim područjima, od politike do gospodarstva. U kulturi sam znala glavne smjerove i događaje, proživljavala sam i doživljala kulturu, i to je područje koje me uvijek najviše privlačilo. Mislim da sam imala sreću da radim nešto u čemu uživam i što mi je postalo zvanje. Uživala sam ići na predstave, izložbe i koncerte. Sad mi je ljepše kad mogu ići na te događaje i kada ne moram razmišljati ni o čemu osim o svom doživljaju. Kroz sve što sam radila učila sam i otkrivala. Kada se sad pripremam za emisiju Ekran bez okvira, koju i dalje radim, smatram da mi to pruža priliku i motivaciju da proširim područje kojim se bavim. Velikom odgovornošću smatrala sam prenošenje kretanja u području kulture publici. Znam da je ta odgovornost velika i televizija kao najprodorniji medij tu ima veliku odgovornost. Stoga me danas pogađa olako baratanje teškim riječima. To je doista duhovno zagađivanje prostora, koje ostavlja teške posljedice. Teška riječ s ekrana najteža je jer može uništiti nekom karijeru. Još davno, dok sam pratila kazališne predstave, osjetila sam što znači loše ocijeniti nekog glumca preko televizijskog ekrana. Ne smatram da zbog toga treba izgubiti kriterije, no stvari se mogu i posredno reći. Kao u stihu »Ubi me prejaka riječ«, to se može lako dogoditi na ekranu.

Možete li, barem u slučaju najbližih suradnika, obrazložiti svoj izbor?

— Dogovor o suradnicima bio je zajednički. Nikada nisam određenu osobu smatrala svojim suradnikom, pa na osnovi toga predlagala neka imena. Osobito sam zadovoljna s dvije najbliže suradnice: Marijom Nemčić kao urednicom programa za kulturu, sport i zabavu te Mirjanom Rakić, urednicom Informativno-dokumentarnog programa. One su moje najbliže suradnice i drago mi je da imamo vrlo dobar, iskren odnos. Moje stajalište i nastojanje jest da svatko na svojoj razini ponese dio odgovornosti i obveza koje odgovaraju tom mjestu. Urednici znaju da ja nikad sama ne određujem neki projekt niti ga namećem. Po razinama koje postoje svatko ima svoju odgovornost i obvezu. Ja sam protiv sklapanja programa u kabinetima glavnih urednika, u odnosu prema nekom autoru. Ne smatram da ja smijem sama naručivati neku seriju ili neki film, biti velikodušna prema nekome. Želim da sve ide po redu i to moji suradnici znaju. Ako netko u direktorskom kabinetu nekomu odobri film, a taj film nije prošao nikakvu proceduru, nastaju greške čije posljedice do danas osjećamo.

Televizija ne može bez ekipnog rada. Time ne skidam odgovornost sa sebe, i ne želim dezavuirati ljude koji trebaju odlučivati u svojim područjima. To je moje osobno stajalište, koje sam učvrstila prigodom posjeta stranim televizijama. Sjećam se posjeta delegacije tadašnjeg JRT-a ZDF-u u Mainzu. Nudili smo neke projekte, poput Gričke vještice kao serije, u čijoj bi izradi oni sudjelovali. Njihov direktor odmah je pozvao urednika dramskog programa i pitao ga za stručno mišljenje. On je odgovorio da im po njegovu mišljenju takav projekt nije privlačan jer ih kostimirane serije ne zanimaju, a osim toga imali su neke serije o vješticama. Tada sam vidjela da direktor nikad ne treba odlučivati sam. Ako ste nekom dali povjerenje za uređivanje dramskoga programa, onda on mora za taj program i odgovarati. Mora se znati tko za što odgovara, a odluka može biti zajednička.

Kako je u proteklom razdoblju politika utjecala na program? Gdje su učinjene najveće pogreške koje ne bi trebalo nikad ponoviti?

— Aktualna politička vlast oduvijek je voljela utjecati na medije. Pitanje je koliku samostalnost mogu pokazati urednici koji u tome sudjeluju. Ako ste isprepleteni politikom, ako ste član neke stranke i ako vam ta stranka na vlasti dodijeli stan, beneficije, mogućnost napredovanja, onda ste prema njoj odgovorni. Ako od nekoga dobijete nešto što nije regularno, uvijek ste time obvezni. Osim toga, politika je instalirala mnoge ljude. Ne mislim da me politika instalirala, iako netko smatra da se tek sada mogu afirmirati jer je došla vlast. Neki mi kažu: Pa i ti si radila u prošlom režimu! To je točno, no pitanje na kojem položaju, s kojim šefovima, s kojim ovlastima. Uvijek sam se bavila stručnim radom i nastojala očuvati samostalnost.

Navest ću samo dva primjera iz kojih se vidi da nisam prihvaćala diktat. Godine 1972. nisam htjela napisati negativni komentar protiv Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja, iako je to od mene traženo. Tadašnja garnitura me nakon stote izvedbe te predstave pozvala i tražila da napravim tendenciozni prilog. Smatrala sam da je to kvalitetna predstava koja ima poruku i odbila sam to učiniti. U novije vrijeme odbila sam raditi emisiju o Medvedgradu. Kada je odlučeno da se postavlja spomenobilježje Medvedgradu, od mene je zatraženo, i to ne s televizije, nego iz političkih struktura, da u roku od 24 sata pripremim emisiju o Medvedgradu koja bi afirmirala tu ideju. Smatrala sam da je nedopustivo da me netko poziva kući da takvo nešto radim, a to nije bio projekt iza kojeg bih ja stala. Odbila sam to raditi i realizirana je emisija koju su pripremili drugi. Ne smatram da sam time postala strašno hrabri revolucionar, no svoju sam stručnu i profesionalnu samostalnost nastojala očuvati i nastojala sam procijeniti kvalitetne stvari u kulturi i afirmirati ih jer smatram da kultura nije takvo područje u kojem se može samo napadati. Na taj način možete vrlo brzo uništiti sve što postoji.

Posljednjih deset godina emisijom Ekran bez okvira nastojala sam pokazati važne stvari iz svijeta i kroz razne stvari u studiju pokazati da i Hrvatska ima potencijale da bi mogla stati uz bok takvim tendencijama i događajima. Često su mi prigovarali da nemam polemične emisije, no profil emisije je takav da nemate ni prostora za polemike. S druge strane, izborom stranog dokumentranog programa i serija koje su pokazivale širinu duhovnih sloboda koje postoje u nekim drugim zemljama mislim da sam djelovala u demokratizaciji duhovnog prostora. Neke su strane serije išle po rubu prihvatljivoga za tadašnju garnituru. Sjećam se filma Machiavellijev poučak ili kako uspjeti u britanskoj politici, prikazanog prije pet godina, uz kojeg je uz citate iz Machiavelija prikazano što se zbiva u britanskoj politici. Tada su mi rekli: »Pa to je kao kod nas. Kao da prikazuješ zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni.« Izabrala sam i druge serije koje su nekima smetale, ali mislim da su sve išle u prilog demokratizaciji. I ja sam s njima doživljavala duhovnu katarzu. S njima smo pokazivali i da se povijest ponavlja, i da neka politička načela ostaju ista i mislim da su takve emisije mnogim ljudima u Hrvatskoj bile prozor u svijet.

Kako se nova vlast odnosi prema Televiziji? Možete li taj odnos usporediti s onim ne samo prošle nego i pretprošle vlasti?

— Moram reći da me danas nitko ne naziva da mi kaže što trebam prikazati, kako trebam usmjeriti program. Ne zovu nas nakon Dnevnika da bi nam rekli da je predsjednik gledao Dnevnik, pa mu se nešto sviđa ili ne sviđa. Ne znam da li je to kompliment ili opća tendencija, ali je činjenica da nitko od političara nije zadovoljan televizijom, osobito kad je riječ o protokolarnim stvarima, kad je netko i u kojoj minuti bio u Dnevniku. Politička vlast u širem smislu smatra da treba utjecati na televiziju, ali nas nitko ne poziva na razgovor niti smo u vezi s bilo kojim političarem.

Moj projekt televizijskog programa prihvaćen je na Vijeću HRT-a, koje je sastavljeno od predstavnika raznih stranaka i organizacija. Moj projekt javne televizije predviđa da na njoj ne smije biti previše politizacije ni komercijalizacije. U programu trebaju biti zastupljena sva područja života: kultura, znanost, obrazovanje, sport, rekreacija. S jedne strane televizija se napada da je esdepeovska, s druge strane se napada da je ostala hadezeovska. Na televiziji je došlo do promjena na višoj uredničkoj razini, ali nismo željeli sve mlade ljude, od kojih su mnogi radili po diktatu u prošlom režimu, jednostavno odbaciti. Smatram da za to što je bilo nisu samo oni krivi. Nesigurnost stvara ovisnost i onda se može i lakše manipulirati ljudima.

Kažem novinarima ovo: Radite slobodno, ali onda snosite odgovornost za to da li je vaša informacija točna, a program istinit. Ekipa informativnog programa nastoji pronalaziti kriterije važne za javnu televiziju. No, televizija ne može biti toliko avangardna da ide ispred društva. Ona je, htjela to ili ne, izraz društva u kojem djeluje. Ne znam odakle toliki animoziteti, koji se, osobito iz pisanih medija, stalno upućuju prema televiziji. Ništa što se na televiziji radi ne nailazi na pozitivan, argumentiran odjek. Ako je nešto dobro, gotovo da se i ne zapazi. Većina stvari nailazi da nevjerojatnu odbojnost. U trideset i tri godine rada nisam doživjela toliko osobnih napada kao u posljednjih nekoliko mjeseci. Kada ljudi koji su mlađi od mojih sinova žele poništiti cijeli moj radni doprinos, to mi je najblaže rečeno čudno.

Kako ćete reagirati na te kritike? Namjeravate li izdržati do kraja?

— Imam i kratkoročne i dugoročne ciljeve. Ne mogu nakon toliko godina promijeniti svoje stajalište prema televiziji. Hrvatsku televiziju, posebno nakon što se pojave nove komercijalne televizije, smatram važnom nacionalnom institucijom. Sve što sam radila na televiziji pripada u javnu televiziju, u područje koje komercijalne televizije i ne žele. Razlozi ovih napada nisu sasvim iskreni. Jedno su kritike nekih loših poteza, a drugo frontalni napadi koji idu za tim da se razruši pojam javne televizije, bez obzira koja će ekipa biti na njoj. Hrvatska mora izgraditi javnu televiziju, koju nastoje očuvati i znatno jače nacije od naše. Ona se mora boriti protiv banalizacije i komercijalizacije i promovirati kvalitetu u svim područjima. Upravo obilježavamo četrdeset godina obrazovnoga programa Hrvatske televizije, koji je u tih četrdeset godina silno pridonio razvoju obrazovanja učenika, studenata i širega gledateljstva. No, riječ je o programu koji nema veliku gledanost. To je ono što, mislim, da treba očuvati.

Hrvatska mora imati javnu televiziju. U krajoliku televizijâ pojavit će se sigurno mnoge raznolike, neke će ponajprije poticati informacije potrošačima, no javna televizija mora promicati neke vrijednosti i kriterije koji su već dva tisućljeća stalni. Poštivanje čovjeka i razvijanje duhovnosti zadaća je javne televizije.

Što kao glavna urednica mislite o ukidanju Trećeg programa Hrvatske televizije? Jeste li razmišljali o tome da će ukidanje Trećeg programa, koji sada ima lakše i komercijalnije sadržaje, pomaknuti brojne takve sadržaje, poput sportskih, na drugi i prvi program i da će brojni društveno važni programi morati biti istisnuti zbog manje satnice?

— To je velika dilema. S jedne strane pitam se možemo li mi s novcem s kojim raspolažemo održavati tri kanala. S druge strane, sve što sada održavamo ne spada u javnu televiziju i u tom kolaču programa sudjelovat će i drugi. Dakako da je sport važna djelatnost i da javna televizija mora imati sportske emsije, no ne sve što se na gotovo specijaliziranom trećem kanalu prikazuje. Sigurno je da će na dva kanala gužva biti veća. Međutim, ono što vidim u svijetu jest da treći kanal ne može sadržavati samo zabavu i sport, jer to je kanal na koji pretendiraju i nove komercijalne televizije. Njemačke televizije ZDF i ARD imaju informativno-dokumentarni kanal na kojem prenose okrugle stolove, parlamentarne diskusije, dokumentarne filmove i drugo. Uveden je i kazališni kanal, koji se žestoko kritizira, no to su mogućnosti koje javna televizija treba imati ako ima novca.

Treći program HTV-a je, naravno, znatno različit od Trećeg programa Hrvatskog radija i možda je bila greška što je Treći program HTV-a zamišljen kao zabavno-komercijalni. Reduciranja će sigurno biti, no reduciranje programa znači i reduciranje prihoda i reduciranje kadrova. Hrvatska je radiotelevizija kadrovski mastodont u kojem ima mnogo prazna hoda, no teško je ljude sada izbaciti na ulicu dok još nema drugih televizija, u kojima će možda neki moći naći posao. Ne mislim pritom samo na novinare, nego i na brojne druge stručne kadrove.

Mislim da je ova televizija, sa sadržajima za cjelokupno gledateljstvo, na neki način razmazila publiku golemom količinom kvalitetnog programa. Počeli smo sezonu s nekoliko najboljih svjetskih igranih serija, s najboljim dokumentarnim programima. Pitanje je jesmo li u mogućnosti sve to podnijeti uz ovakvu pretplatu. Poznajem financijsku situaciju naših ljudi i znam da im je svaka dodatna kuna problem, ali isto tako treba napomenuti da za pedeset kuna pretplatnici dobivaju tri programa televizije i radija, dok ulaznica za samo jednu predstavu ili koncert košta isto toliko. U našem programu nudi se desetak premijernih filmova tjedno, najraznovrsniji programi, a po medijima se vidi samo nezadovoljstvo. Ljudi hoće da smanjimo pretplatu, a da istodobno gledaju najkvalitetnije i najskuplje programe. Neki će očito biti zadovoljni kada budu imali digitalnu televiziju na kojoj će sami birati programe, ali će ih ujedno morati i posebno plaćati.

Jedna od najhvaljenijih emisija u nekim tiskanim medijima je Pola ure kulture. No, kakve vrijednosti promiče ta emisija, primjerice po pitanju knjiga? Top-lista prodaje jedino je mjerilo vrijednosti, kao da su vrijedne knjige samo one koje se najbolje prodaju.

— Ta emisija ima taj profil, vrlo je popularna i ima veliku gledanost. Urednica je odabrala taj pristup, no pristupi kulturi mogu biti raznoliki. Primjerice, emisija Knjižnica koja ide srijedom navečer na Prvom programu ima različit pristup knjizi. U emisiji Svakodnevica imamo priloge o knjizi. I u Ekranu bez okvira raspravlja se o vrijednim knjigama, a ne o najprodavanijim. Uvijek sam bila za to da se knjizi kao jednom od temeljnih elemenata kulture kontinuirano govori i to će se i kroz druge emsije kvalitetno činiti.

Neke su teme, primjerice HNK Zagreb i Matica hrvatska, obrađene na televiziji u odveć ambicioznim kratkim prilozima na vrlo površan način, uz sitne izjave s odrezanim dijelovima rečenica koje su trajale po nekoliko sekundi. Nisu li takve teme zaslužile ozbiljniji pristup, s tematskom emisijom i nekim okruglim stolom?

— Problem HNK nije samo tekući problem, nego je on metaforički problem cijelog kazališta i kulture. Iako je intendant HNK Paro bio gost u emisiji M magazin, prihvaćam ideju da se o tom pitanju organizira okrugli stol. Također smatram da i djelatnost Matice hrvatske u širem smislu, ne samo izdavačkom, treba biti primjereno prikazana. Naši urednici i novinari često žele, za publiku koja nije temeljito upućena u neki problem, prikazati sadržaj atraktivno, živahno i duhovito, a možda zbog toga nastanu i greške. Ne može se sve lako i brzo predstaviti, jer su problemi mnogo širi. Međutim, moja je želja da kultura ne bude samo u getoiziranim emsijama, nego u svim emisijama, uključujući i informativne, ako bi ostala svijest o važnosti kulture u životu jednog naroda. Da nema svih raznolikih priloga imali bismo samo uštogljene emisije u kojima bi se razmatrao neki ozbiljni problem, a mi želimo potaknuti ljude da čitaju. Krenula je emisija Svakodnevica koja je usmjerena na raznoliko gledateljstvo široka profila, a ne samo na intelektualce koji bi u toj emisiji sučeljavali svoja stajališta. Meni je jedna od najzanimljivijih emisija na njemačkoj televiziji Literaturkvartet, u kojoj petkom navečer četiri književna kritičara ili stručnjaka raspravljaju o nekoj knjizi. Ta emisija u Njemačkoj ima jedan i pol posto gledateljstva, dok naše emisije o kulturi imaju i deset posto gledatelja. No, u Njemačkoj nikad nije predloženo da se ta emisija ukine i ona je vrlo utjecajna.

Na televiziji bi mogao postojati cijeli kanal posvećen kulturi i umjetnosti. Njemačka i Francuska ulažu velik novac u kanal Arte s paralelnim prijevodima na oba jezika, u kojem najgledanije emisije, poput filmova, imaju pet do sedam posto gledatelja, a emisije iz kulture oko jedan posto. Te su države shvatile da kultura mora biti široko zastupljena na europskom prostoru.

Mnogi listovi najviše prostora posvećuju kulturi ako se dogodi neki skandal, no ako je nešto jednostavno dobro, može proći i nezapaženo...

— To je opća tendencija u borbi za čitatelje i gledatelje. Ni mi nismo potpuno imuni od toga, no ipak nastojimo valozirati kvalitetu. Ta infekcija prelazi s jednih novina na druge. I među tri lista za kulturu bilo je takvih pojava.

Odnosi li se televizija prema filmu na odveć komercijalan način? U udarnom večernjem terminu može se prikazati samo američki film, pa makar i loš, dok se europski film u tom terminu ne može prikazati čak ni ako je riječ o vrhunskim ostvarenjima. Europski filmovi prikazuju se u tako kasnim terminima kao da je riječ o pornografiji...

— Vjerojatno znate da je naš urednik Filmskog programa, Tomislav Kurelec, veliki zagovornik europskog filma. To su velike dileme. Mislim da je važno što smo sačuvali odnos prema europskom filmu i neameričkoj kinematografiji. Pokušavamo naći načina da zadovojimo širu publiku koja voli atraktivne filmove, no s druge strane naša je kulturna obveza da osiguramo zastupljenost europskog filma. Najveći broj gledatelja u tom prime time terminu želi premijerne američke filmove. Retorički se zalažu za europski film, ali ako ga stavimo u to vrijeme, čak ako je i atraktivniji, naša gledanost pada. Godišnje prikažemo na stotine premijernih filmova, a znamo da toliko kvalitenih filmova na svijetu nema. Nekima se kao reprize čine i filmovi koji su izigrani u kinima i na videu. No, mnogima je danas televizija ponajprije kinematograf. Mislim da to nije dobro, jer televizija treba posebno afirmirati i poticati autentične televizijske sadržaje. Kinematografski film nije izrazito televizičan, i na malom se ekranu mnogo toga gubi. Kvalitetni televizijski filmovi, serije, dokumentarci, to su autentični televizijski sadržaji.

Što je ono najvažnije što želite ostvariti tijekom mandata?

— Još ima ljudi koji ismijavaju kulturu i smatraju je nepotrebnom. No, pokazalo se da ona zapravo čuva naciju. Nisam tip urednika koji smatra da publiku treba šopati samo Beethovenom i Bachom. No, žalosno je ako netko proživi život, a da nikad nije dosegnuo neke od tih vrijednosti. Ako televizija daje samo zabavnu glazbu, ako prikazuje samo atraktivne filmove, a ne prikazuje cijeli spektar svjetske kinematografije, onda nije ispunila svoju ulogu. Drago mi je da iz pozicije novinara iz kulture imam mogućnost razgovora s urednicima u tom smislu. Smatram da televizija u cijelosti treba davati civilizacijski, kulturni imidž nacije. Kako će se u tom smislu javne televizije boriti s komercijalnim, treba vidjeti, no iskustva drugih nacija pokazuju da unatoč svemu oni smatraju javnu televiziju važnom i kvalitetnom ustanovom koju treba očuvati i razvijati neovisno koje garniture njome vladale.

Razgovarao Zlatko Vidačković