Gnjavatori

Kad god spazim čovjeka gdje bezglavo trči ulicom, pa uskače u prvi tramvaj ne obraćajući pažnju ni na njegov broj ni na smjer, najprije pogledam je li tome čovjeku tkogod za petama. Ne pomišljam, dakako, da bi ga ganjala policija, nego mi prvo padne na pamet da taj nesretnik bježi od gnjavatora.

Jer, svakome se već dogodilo da uleti u dućan u kojem nema nikakva posla (pa od neugode na kraju nešto i kupi), da zađe u vežu kuće u kojoj nikoga ne poznaje, da promijeni smjer svojega kretanja, a sve to samo zato da bi izbjegao gnjavatora koji mu dolazi u susret. Svakomu se već dogodilo i to da sa strahom zalazi u neke dijelove grada, i da kao kobac strijelja očima po ulici, kako bi na vrijeme spazio onoga s kim se nikako ne želi susresti.

Tko su gnjavatori i što rade, također je svima poznato. Nisu to loši ljudi, a nisu ni koristoljubivi: ne traže da ih vodimo na piće, ne ištu novac na zajam, niti kako drukčije žele zlorabiti našu dobrotu. Susret s nama oni nastoje iskoristiti na jedan jedini način: tako da s nama razgovaraju. Jer, oni izgaraju od želje da nam priopće što misle o aktualnoj političkoj situaciji, o najnovijim peripetijama u našem nogometu, ili o problemima gradskoga prometa. Gnjavatori ne trebaju od nas ništa osim našega uha. I, upravo su nam zato još teži: nisu zli, a mi ih svejedno izbjegavamo, pa nas onda zbog toga grize savjest.

I ne samo da nas grize nego nas još tjera da o gnjavatorima i razmišljamo, da ih klasificiramo i da se pitamo kako bi im se moglo pomoći. O uzrocima njihova gnjavatorstva ne vrijedi ni govoriti, jer ti su uzroci odviše duboki, a i tužni, pa je bolje u njih ne dirati: osamljenost, neuroza, sto čuda. Ali, zato možemo razmišljati o metodama kojima se gnjavatori služe, pitati se kakve su te metode i zašto su upravo takve.

Možemo se, na priliku, pitati zašto oni svoje žrtve love upravo na ulici. Zašto ne idu u klubove, na tržnice, u sudske hodnike i u ambulante, nego svoje zasjede postavljaju uvijek baš samo na pločniku. A kad se čovjek nad tim zamisli, onda vidi da to i nije tako jednostavno pitanje. Jer, svi odgovori koji mu se u tom pogledu nametnu izgledaju nedovoljno dobri, pa zato mora misliti dalje. Mora se baviti gnjavatorima i u njihovoj odsutnosti, pa tako ispada da ga oni gnjave i kad nisu s njim.

Jedan bi odgovor, recimo, mogao biti da oni operiraju na ulici zato što su ondje najveći izgledi da nekoga ulove: ulicom prolazi mnogo ljudi, pa je vjerojatno da će naići i koji njihov znanac. Oni, naime, i vrebaju isključivo znance, a ne prijatelje (prijatelja možda i nemaju): vrebaju one ljude s kojima se ne moraju upuštati ni u kakve intimne razgovore, nego mogu s njima raspravljati o pitanjima općenite naravi, koja se svakoga tiču, i od kojih taj sugovornik ne može pobjeći. A možda se, uostalom, i upeca, pa i sâm dade svoj prilog diskusiji, a tada je gotov: više se gnjavatora neće osloboditi tko zna još koliko dugo.

Jer, doista, ulica je mjesto gdje žrtva teško može uteći od gnjavatora, i to je zacijelo drugi razlog što oni harače upravo ondje. Kad bi gnjavatori svoj plijen lovili u kavani, žrtva bi se mogla jednostavno dići od stola i otići; kad bi ih lovili u nekoj čekaonici, žrtva bi mogla doći na red i tako umaknuti. A na ulici nema kud: mora stati sa znancem i razmijeniti dvije-tri riječi, a gnjavator će već naći načina da se te dvije-tri riječi pretvore u bujicu. Pa čak i ako mu kažete kako se strašno žurite i kako nemate vremena razgovarati, gnjavator će i za to naći lijeka: ponudit će vam se da vas otprati onamo kamo idete, i usput će vam sve reći. A vi ćete se, dakako, naći u nebranu grožđu, naprosto zato što će on prije ili poslije otkriti da se vama zapravo ne žuri, da i ne idete ni na kakvo određeno mjesto, i da ste to rekli samo zato da ga se riješite.

A gnjavatora se naprosto ne možete riješiti, u tome je stvar, to je ono glavno. Jer, ni oni se sami ne mogu riješiti sebe, eto, to želim istaknuti, to mi se u cijeloj stvari čini presudnim. Vjerujem, naime, da oni za mjesto svojega zločina nad tuđim živcima biraju upravo ulicu zato što slute da su gnjavatori, ali to ne žele sami sebi priznati. Kad bi oni odlazili na nekakva okupljališta i ondje vrebali na znance, morali bi sebi priznati kako upravo to rade, kako traže nekoga koga bi gnjavili. Ali, ako se samo šetkaju ulicom, onda to sebi ne moraju priznati; onda mogu vjerovati kako se šetkaju zato što im se šetka, a ako netko baš naiđe, zašto s njim ne bi malko i pročavrljali? Ukratko, ulica njima služi kao način samozavaravanja, kao bijeg od vlastitog gnjavatorstva.

Jer, oni možda i slute da dosađuju drugim ljudima, i možda im je pomalo neugodno. Kao što i ti drugi ljudi — objekti gnjavatorskoga gnjavljenja — nastoje naći za njih opravdanje i nekako ih podnijeti. Onaj, na primjer, tko o gnjavatorima razmišlja dok se vozi u krivom smjeru, nakon što je od jednog takvog tupamarosa pobjegao u autobus, nastoji sebe uvjeriti kako i od toga ima nekakve koristi. Eto, to s autobusom: da nije bilo gnjavatora, jedna bi karta ostala neponištena, a ovako je javni prijevoz nešto zaradio. Isto tako, može se reći kako od gnjavatora imaju koristi i dućani u koje ulijećemo bježeći od tih napasnih znanaca, kao što ima koristi i samo narodno zdravlje, jer mi, bježeći od njih, treniramo mišiće, vježbamo oči i razvijamo sposobnost brza uzmicanja.

A napokon, ima možda neke koristi od njih i naša kultura i naša aforistika. Eto, čuo sam jednom jednoga slavnog hrvatskog pjesnika kako o nekom gnjavatoru ovako govori: »Jest, on, siromah, gnjavi. A ne zna: da manje gnjavi, mogao bi više gnjaviti.«

A ako to nije dobar aforizam, onda ne znam što je.

Pavao Pavličić