Film nije dio slovenske kulture

Film nije dio slovenske kulture

Slovenska samobitnost, taj veliki mit, sasvim je ovisna o jeziku. Jezikom je očuvana samobitnost. Glavni mediji samobitnosti bili su literatura i kazalište. A film, film je bio nijem, u njemu se nije govorilo. Bio je slijepa ulica za visoku razumnišku nacionalnu kulturu

Marcel Štefančič jr. rođen je u Brežicama 25. svibnja 1960. Magistar filozofije. Filmski kritičar po egzistencijalnom izboru. Stalni je kritičar ljubljanske »Mladine«. Na Televiziji Slovenija vodi Studio City, emisiju o pop-politici i pop-kulturi. Slika se za džambo plakate respektabilnoga ponuđača internetskih usluga. Na Triglav, svetu goru Slovenaca, otići će kada bude izgrađena cesta do vrha. Bibliografija: Najbolje godine našega života, David Lean, Došli su noću, Lovac na ljude, Priča o Kumu, Filmski almanah 91-98 (kritike filmova na repertoaru ljubljanskih kina), Biste li ovaj film uzeli na samotni otok?, Let's go! Why not? Sam Peckinpah (koautor), Jane Kavčič (koautor), Blade Runner: suze i kiša (urednik i koautor), Slovenske filmske zvijezde (urednik i koautor), Od Galileija do Platona (koautor), Greatest hits, Blair Witch Project.

Bez filma bi 20. stoljeće ostalo amputirano na razglednici. Jednako tako, bez užitka u filmu, i slovenska pomlad bila bi drukčija. Kako ti stvari izgledaju danas, kada je film, odnosno pisanje o filmu, i dalje ekskluzivna prtljaga netradicionalnog, alternativnog intelektualca u opoziciji prema tradicionalnom, uglavnom visokom literaturom i jezikom opsjednuta intelektualizma?

— Slovenska inteligencija se već u osnovi dijeli na dva dijela, na one koji tvrde da su inteligencija i na one koji inteligencija jesu, ali to ne tvrde. Osobno dolazim iz dijela koji ne naglašava da inteligencija jest. Oni drugi, koji naglašavaju svoj inteligentni status, tzv. razumniki, intelektualci su posebne sorte. To je inteligencija koja je u prijašnjem režimu brundala, koja je sebe doživljavala opozicijskom, disidentskom, ali se, zapravo, stalno šlepala uz režim. Oni su dobivali subvencije, oni su zaposjeli Ministarstvo za kulturu, koje im je, nekako, i pripadalo. Oni su bili zaštitnici slovenske kulture, oni su bili čuvari interpretacije slovenske umjetnosti. S njima je sve počinjalo, s njima je sve završavalo. Bili su modernisti daleko od postmodernizma. Svi su, po svojoj literarnoj dikciji, bili nevjerojatni modernisti, hipermodernisti, eksperimentirali su s jezikom, bili jedva razumljivi i, na drugoj strani, ostajali beznadni politički reakcionari. Aktualni kulturni ministar je Rudi Šeligo, jedan od najvećih slovenskih modernista i simpatizer desničarske, projanšovske opcije. Slovenska civilna družba bila je samo kratki spoj inače nezdružljivih političkih i estetskih pozicija.

Ah, film. Film nije dio slovenske kulture. Nikada nije bio. Slovenija je, valjda, svjetski rekorder. Prvi film, prvi cjelovečernji film, Slovenci su snimili 1948. Slovenci su, prije toga, išli u kino. Slovenci su bili ljubitelji filma. Dolazak vlaka, Poliveni poljevač došli su 1896. Odmah. Slovenci su bili u toku, punili su kina na otvorenom, punili su kinodvorane. Bez kraja i konca. Ali, potrebe da bi se snimio film u Sloveniji nije bilo. Nitko nije znao što bi s filmom trebao učiniti. Glumci, poput Hinka Nučiča, igrali su u hrvatskim filmovima. Kada je povijest slovenskoga filma već postojala, i kada je, naravno, iz sasvim mitoloških razloga trebalo začetke kinematografije postaviti što dalje u prošlost, Slovenci su pronašli dva filma. Početkom tridesetih snimljeni su U kraljevstvu zlatoroga i Triglavske strmine, filmovi koje nijedna ozbiljnija filmska povijest ne bi uzimala za svoje početke. Sakrila bi ih. Zašto u Sloveniji nije bilo potrebe za filmom? Zato što visoka kultura ne treba film. Slovenska samobitnost, taj veliki mit, sasvim je ovisna o jeziku. Jezikom je očuvana samobitnost. Glavni mediji samobitnosti bili su literatura i kazalište. A film, film je bio nijem, u njemu se nije govorilo. Bio je slijepa ulica za visoku razumnišku nacionalnu kulturu. Ukratko, netko je morao doći. I došla je Partija. Partija je rekla da Slovenci moraju snimiti film. Lenjin je znao kakav je kalibar filma. Šit, da nije bilo Partije, Slovenci, mislim, ni danas ne bi imali filma.

Ljubav je davanje onoga čega nemaš, kaže teoretik. Tvoje kritike daju ono čega u filmu nema.

— Znaš, kada me pitaju što sam, kažem da sam filmski kritičar. Jer, u biti, i druge stvari koje pišem svrstavam u istu rubriku. Kada pišem o apokaliptičnim sektama, o holokaustu, tabloidima i Jerryju Springeru, sve to smještam u filmsku kritiku. Filmsku kritiku ne prihvaćam u njezinu klasičnom, recenzentskom ruhu. Zadaća filmske kritike nije u tome da ljudima jednostavno kaže što će vidjeti na platnu. To čine recenzenti, a to se često proglašava filmskom kritikom. U njihovim tekstovima nema ničega što gledatelji ne bi vidjeli u filmu. Za mene je najbitnije da idem preko toga, da ljudima kažem što neće vidjeti u filmu koji gledaju, što će previdjeti, što će zaboraviti. Filmovi ne padaju s neba. Imaju neke svoje strukture, svoje mitove i politike koje moraš popisati, kojima moraš istražiti logiku. Filmski kritičar mora biti i filmski povjesničar, povjesničar društva, sociolog. Film se vidi i ima nekakvu vezu s onim što vidimo oko sebe, dakle ima nekakvu geografiju, nekakvu povijest. Film je sve. Bazen. I ponajprije društveni element, socijalna činjenica u mnogo većoj mjeri nego ostale umjetnosti. Filmski kritičar ne može biti samo povjesničar stilova. Mora u sadržaju vidjeti stil. No, to nije česta pojava. Mnogim kritičarima izvan teksta ostaju ideologija i politika, izostaju im mitovi. Ako su ozbiljniji, nekakva su estetska škola, a drugi su dotepenci s ulice. Vole filmove. Nedovoljno je samo voljeti film. Filmski kritičar, kako ga ja razumijem, mora dati više. Želiš li biti filmski kritičar, moraš pisati o svim filmovima, jer kritika ima smisla ako pišeš i o smeću i o najelitnijim tanzanijskim filmovima. Moraš pisati o svemu što stigne na repertoar. Ne možeš pisati samo o dobrim filmovima. To bi bili estetski tekstovi koji ne pripadaju u publicistiku. A ja sam publicist. Ovisim o deadlineu, deadline me stimulira, bez njega sam mrtav. Svaki tjedan moram biti dobar. Kritičari koji su mi bliski, koji su moji bližnji, jesu Dwight McDonald i James Agee.

Na neki način nastavljam posao koji su oni obavljali četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina. McDonaldova kritika bila je odlična proza. Rekao bih da kritika mora biti odlična proza. Kritičar se mora natjecati s filmom. Čitatelj me ionako neće uspoređivati s drugim kritičarima nego s filmom koji je vidio. Moj je cilj da sam bolji od filma i, posljednjih godina, hvala bogu, uspijeva mi, jer, ovo govorim s nelagodom, mnogo je slabih filmova. To nije nekakav narcizam, nego cilj koji si mora zadati svaki filmski kritičar. Ako s filmom imaš nekakav intiman odnos, osjećaš nekakvu organsku pripadnost filmu, dužan si, kada pišeš o njemu, biti toliko dobar kao i on.

Čini mi se da to zahtijeva specifičan pristup filmskom smeću. Duhovita kritika slaboga filma može ljude natjerati u kino, nudi im pogled, tvoj pogled kao objekt želje. Umjesto da ljude povlačiš za rukav i nutkaš ih ulaznicama, ti im pružaš pogled na platno. Govorimo li opet o ljubavi? Ili si ti zapravo tajni agent holivudskih korporacija?

— Ne, publika mora znati da li sam za ili protiv nekog filma. No, svejedno, moje je iskustvo da slabiji film ima bolju teoriju, da stoji na čvršćoj teoriji, i da na koncu u smislu teorije odraza daje transparentniji odraz društva. Napravljen je jednostavnije. Jer je junk. Sve se vidi, sve se može iznutra pročitati. Problem je da ljudi, kada odgledaju smeće prestaju razmišljati o njemu, jednostavno se ne bave njime. Ja, kao filmski kritičar, zaljubljenik filma, moram pomagati malim filmovima, moram pomagati junku. U svojoj biti moraju mi biti simpatični, u toj svojoj nesposobnosti, u nekompetentnosti, u nemogućnosti da budu ono što bi htjeli biti. U tome ih moram voljeti, u tome ih moram ljubiti s onu stranu njih samih. To su neki od elemenata, koji su preduvjet za zvanje filmskog kritičara, koji su njegov Bildung, a toga filmski kritičari nemaju. Doimlju se kao da su došli iz kiparstva, iz kazališta, iz tih nekakvih elitnih umjetnosti. Snobovski gledaju na film.

Ja sam organski filmski kritičar, mene ostale umjetnosti ne zanimaju. Literatura je druga pjesma, ali mene ne zanima kiparstvo, mene ne zanimaju videoinstalacije. Žižek je lud za operom, ali mene ona apsolutno ne zanima. Svejedno mi je za nju. Za mene se moraju slike gibati. Film je moj objekt. Iz toga objekta izrasta cijeli svijet 20. stoljeća. Film je osmoza 20. stoljeća. Sve je htjelo biti film. Kazalište je htjelo biti film. Literatura hoće biti film. Ratovi su htjeli biti film. Recimo, čuveni dokumentarac Ljubljana pozdravlja osloboditelje je krivotvorina. Pazi, dokumentarac. To se nikada nije dogodilo. Ulazak partizana nije bio snimljen. Nekoliko dana poslije sve su inscenirali, izrežirali i snimili. Ili druga priča. Iwo Jima. Amerikanci su se iskrcali na otok, sredili Japance i potom zabili zastavu na vrh. To je bio čuveni prizor. Jasno da to tada nisu snimili. Došla je ekipa i sve su inscenirali. Skupili su četiri momka i snimili ih. Dečki su postali gorostasne zvijezde, zvijezde s dimenzijama filmskih zvijezda. Na turneji su obišli cijelu Ameriku.

Što misliš o postjugoslavenskim filmovima? Filmski uspjeli, poput Undergrounda ili Lepih sela, ideološki su sumnjivi, nekorektni.

— Činjenica je da su Underground, Lepa sela i Bure baruta odlični filmovi. To su odlični filmovi, i to ne slučajno. Srbi su u bivšoj Jugoslaviji bili najprirodniji dio filma. Ako je netko htio postati filmaš, najprije je morao postati Srbin. Vuk Drašković imao je pravo kada je uoči bombardiranja upozorio Amerikance da su oni balkanski Amerikanci. Srbi se u svakodnevnom životu ponašaju poput Amerikanaca, kao da su pred kamerom.

Kusturica je, dakle, došao u nekakvu maničnu, fantazmagoričnu fazu, kojom pokušava izraziti svoju egzistencijalnu poziciju. To je neka vrsta eskapizma. I Lepa sela su fantazmagorična. Srbi se tamo vide kao dio filmske povijesti. To je parafraza Waltera Hilla i Southern Comfort. Osam vojnika bori se protiv nevidljiva neprijatelja. To su doista slične strukture. Walter Hill i Sam Peckinpah vrlo su bitni za srpski film. Lepa sela objašnjavaju rat preuzetim citatom, idiomom iz povijesti filma. To je jedini način da objasne rat, da objasne sami sebe.

Što je s hrvatskim filmom? U nas se, recimo, masovno hodočastilo na Brešanove filmove.

— Problem je hrvatskoga filma, i Brešanovih također, da u njima ne vidim ništa. Kao što Hrvat ne bi vidio ništa u slovenskim filmovima. To su, zapravo, nekakvi nacionalni folklorni filmovi. Kada ih gledaš, nemaš osjećaj da su to filmovi. Kao da je sve to skupa umjesto proslave. Hrvatska je bila u ratu i trebala je mitove, a film je uvijek dobar nadomjestak. Zato su ta dva filma postali veliki hitovi.

U Sloveniji je snimljen jedan film. Rat, u navodnicima, trajao je deset dana. Režiser je radio film o desetodnevnom ratu bez distance, bez samoironije, a kada tako ulaziš unutra, ubrzo izgubiš život. I stvarno, režiser je umro od infarkta, a možda je čak i počinio samoubojstvo. Na pola filma ostao je bez koproducentskoga novca, osiromašio je i nije mogao isplatiti ljude. Blokirali su mu film. Nije ga mogao dati u kino. Zapravo, bez distance osuđen si da izgoriš. Riječ je o Felixu.

A sada Greatest hits. To je knjiga priča i eseja o događajima i ljudima koji su se pokušali natjecati s filmom. Pišeš o Titanicu, Sinatri, Kazanu, Diani, serijskim ubojicama, tabloidima, Nixonu i mnogim drugim stvarima. Knjiga je definitivno USAcentrična, oni su najveći producenti ikona, tih objekata divljenja. Oni ne trebaju nogomet. Thelma i Louise bi u Europi, valjda, bacale kamenčić u fontanu.

— Europejac sam. Amerika mi se čini fiktivna, nešto irealno. Kao filmski kritičar vidim je kao tekst. Tako je razumijem i interpretiram. Taj je tekst vrlo konkretan. Posvuda nalaziš konkretnost, i ja je pokušavam uloviti. Lovim je u filmu, u tekstovima o drugim velikim fenomenima. Amerika je postala model jer je film ozbiljno shvatila, izmodelirala se prema filmu. Tako je vidim i doživljavam. Nije nužno da Amerikanci sami sebe tako shvaćaju, ali ne bih rekao da se Amerika nije oblikovala po filmu. Zato mi je tako zanimljiv objekt. Nastavak mi je. Nastavak filma drugim sredstvima. Sada ću pratiti njihove izbore. Kada sam u Americi, nikada ne idem u kino. Nema šanse. Tamo mi stvarno ne treba. Ozbiljno.

Razgovarao Saša Panić