Film i serija

Film i serija

U povodu prikazivanja serija Crvena prašina i Kontesa Dora

Po žanru, temi, filmskom postupku i generaciji autora potpuno različiti filmovi Crvena prašina Zrinka Ogreste i Kontesa Dora Zvonimira Berkovića, kojima je vjerojatno zajedničko samo to da pripadaju vrhu hrvatske filmske produkcije devedesetih, pojavili su se istodobno na HTV-u kao miniserije i upravo je ta činjenica, a ne razglabanje o njihovim nedvojbenim vrijednostima, predmet ovog teksta. naime, hrvatska kinematografija ne samo devedesetih nego i barem desetljeće prije ne bi postojala bez potpore televizije, što i nije baš neka iznimka u Europi, gdje su gotovo sve nacionalne kinematografije, pa čak i one najveće poput britanske, francuske ili talijanske, zapravo spašene zahvaljujući nacionalnim televizijskim kućama. No, ako u tom pogledu nismo bili poseban slučaj, način na koji je suradnja dva srodna medija provođena zasigurno to jest, jer gotovo da i nema zemlje u kojoj je televizija bila mehanički (administrativno, prešutno ili nekom drugom vrstom pritiska) prisiljena ulaziti u projekte o kojima ne samo da nije suodlučivala nego o kojima ni pojma nije imala i za koje je saznala onda kada je sve bilo odlučeno u fondovima ili povjerenstvima ministarstva kulture i kada je njezina dužnost bila pomoći u zatvaranju financijske konstrukcije, da bi zauzvrat dobila miniseriju od nekoliko nastavaka koju bi mogla emitirati nakon što bi film završio svoj put po kinodvoranama i (eventualno) bio eksploatiran na videu. Ponekad bi tako HTV došla i do kvalitetnog programa (iako od vrijednih filmova nisu uvijek nastajale i uspjele serije).

Prije dvadesetak godina, kada je takva praksa tek počinjala i kada su filmski autori i producenti takav dogovor shvaćali ozbiljnije nego što se to danas čini, serija se nastojala ozbiljno osmisliti scenaristički i snimanjem stanovitog broja sekvenci za koje se unaprijed znalo da će biti uporabljene samo u seriji. No, vrlo se brzo pokazalo da su dramaturške zakonitosti filma i više epizoda serije bitno različite te da je to glavni razlog nedostataka barem jednog od ta dva proizvoda (češće serije nego filma), a ponekad i oba. No, kako je gotovo uvijek dorada scenarija (a pogotovo dva scenarija na istu temu) bila bolna točka realizacije naših pokretnih slika, jer se redovito dospijevalo u cajtnot zbog traženja novca za realizaciju ili pak njezinih uvjeta, većina se autora, a i njihovih filmskih producenata (koji su i opet naš specifičan fenomen, jer gotovo nikada ne ulažu vlastiti novac, nego proizvode film i seriju sredstvima ministarstva kulture i televizije, a njima pokrivaju i svoj trošak i ostvaruju određenu zaradu, bez obzira na uspjeh tako proizvedena djela) odlučila za najlakši put. Tako su televizijske serije nastale od filma proširena nekim sekvencama koje su u montaži otpale ili se pak, još jednostavnije, film podijelio na dva dijela, te mu je samo na kraju prve polovice dosnimljena odjavna špica, a na početku drugoga dijela naslovna.

Tako je nastala i televizijska Crvena prašina, u kojoj su doduše svi elementi uspješnoga filma, ali je ukupni dojam ipak slabiji nego pri gledanju filma ne samo zato što mali ekran smanjuje i dojam nego i zato što to ostvarenje znatno snažnije djeluje kao cjelina no u dva dijela raspoređena u dva tjedna. Potpuno je drukčiji bio Berkovićev pristup u Kontesi Dori, gdje je on iz nekih životnih zgoda protagonista koje se u filmu tek usputno spominju napravio zaokružene i u odnosu na film potpuno nove epizode televizijske serije i tako ostvario vjerojatno najbolju HTV-ovu seriju devedesetih. Doduše, može biti shvatljivo stajalište većine filmskih autora, koji ne samo zbog drukčijeg doživljaja u kinodvorani nego i zbog veće slobode izraza (pritom manje mislim na političku no na kreativnu, kojoj televizijski serijski program nužno nameće čvršće granice) smatraju da svoje stvaralačke potrebe i domete mogu realizirati ponajprije ili čak isključivo na filmu, a dodatni rad za televiziju doživljavaju kao nužno zlo proizašlo iz nezavidne financijske situacije hrvatske kinematografije. Ipak, ni kontraargumenti nisu zanemarivi. Naime, u vremenu u kojem velika većina hrvatskih filmova teško privlači publiku u kino broj gledatelja domaćih serija u prosjeku barem stotinu puta nadmašuje broj posjetitelja projekcija njihovih izvornika, pa autorima ne bi baš trebalo biti svejedno u kojem se obliku njihova djela predstavljaju širokoj publici. No, postoji i još jedna možda i važnija činjenica o kojoj tradicionalističko poimanje odnosa filma i televizije kojem su skloni kako naši filmaši tako i filmska kritika (i to ne samo u nas) ne vodi računa. Naime, nakon posljednjih velikih tendencija šezdesetih — poljskoga crnog filma, francuskoga novog vala, britanskog free cinema i češkog filma tog razdoblja — najvažniji su događaji u europskom filmu bile, barem po mom mišljenju, dvije televizijske serije — Fassbinderov Berlin Alexanderplatz i Dekalog Krzysztofa Kieülowskog, koje su više od bilo koje druge pojave ili autorskog opusa dovele do drukčijega promišljanja filmskog izraza, ali i granica i odnosa između velikog i malog ekrana.

Dok se i u nas ne počne razmišljati na tom tragu o onome što film i televizija mogu jedno drugom dati, a ne kao što je sada slučaj uzeti, njihov će odnos u Hrvatskoj i dalje pretežno izgledati kao brak iz računa dvoje siromaha, što je već samo po sebi tužan paradoks.

Tomislav Kurelec