Dolaze debeli

Uz izložbu Tanje Vujasinović u Galeriji Nova u Zagrebu

Od dobra dijela mlade umjetničke populacije (tzv. mlađe generacije umjetnika) jedno se ime sve više poistovjećuje s kiparski jakim volumenima, velikim i moćnim oblicima koji zbog svojih dimenzija izazivaju razne komunalne, transportne i ine nevolje. Rađeni vrlo često na licu mjesta, vrlo teško stanu u neki manji prostor, jedva prolaze kroz vrata, poslije izložbe nema se kamo s njima ili im se grozničavo traži privremeni ili trajniji dom. Svejedno, oni plijene oblikovnom neposrednošću, jednostavnošću kakvom mogu plijeniti samo jaki, dobrodušni i samosvjesni ljudi.

Bez retoričkih nagona i pretjerivanja, u ovoj je kiparici hrvatsko suvremeno kiparstvo pronašlo samo sebe i u najdoslovnijem smislu riječi. Ona doista, prema onima koji hvale i uznose mase i volumene, može računati na zvanje kipara (možda joj je tu najbliža Anita Sulimanović). S druge strane, riječ je o osobi sklonoj refleksijama, propitivanjima i onoj koja vjeruje ne samo u ruke nego i u intelekt koji istražuje, promišlja i propituje mogućnosti oblika i koja bi, snagom misaone spekulacije, mirne savjesti sve te moćne forme mogla stanjiti na neki misaoni cerebralizam ili konceptualni redukcionizam. Simbolika i sadržaji materinstva, plodnosti, rađanja i sl. mogli bi s obzirom na svekolike moći autorice biti istočene u neku teoriju o simbolu ili o znakovima. Ali njezina naklonost moćnim kiparskim volumenima radi onu inverziju koju bismo mogli označiti određenjima »što deblje, to misaonije« ili »što fizičnije to duhovnije« i tako se moćnoj masi — ma koliko to zazvučalo kao puki hir inverzije — daje spiritualni temelj.

I svojom božicom plodnosti i obilja (Mokoš) velikih dimenzija (250 x 190 x 150), kakve nisu upamćene u novijoj hrvatskoj skulpturi (ukoliko, dakako, ne uzmemo u obzir žalobni gomolj koji neki zovu i Marulićem!), stvorenoj od stiropora, crvene leće i dehidriranoga graška te postavljenoj na podlogu od istog hranjivog materijala (dimenzija 5 x 5 metara), dobiva se u prostornom smislu nepristupačno, ali prisno i toplo polje jedinstva kipa i prostora. (I prvom skulpturom Sučeljavanje i izložbom u Galeriji SC svojim je moćnim sumo hrvačem manjih simboličkih ambicija utrla put kipara s naglašenim interesom za jake kiparske mase.)

Dakako, može se sada nadugo i naširoko govoriti o simbolu materinstva, o nabreklim i punim bogovima plodnosti, o sjećanjima na Willendorf... i za lamentacije u tom smjeru uvijek ima mjesta i vremena. Teško je, uostalom, bogove plodnosti zamišljati kao kost i kožu ili kao bogomoljke. Oni su bića koja od obilja sama sebi sjedaju u krila, gaze po svojim grudima ili — kao kod Tanje — fino artikuliraju svoje mase tako da ni erotski element ne iščezava, nego se u njima razbuđuje. Dakako, aluzivno se doista prizivaju »zvukovi, napjevi i mirisi žrtvenih svečanosti« o kojima govori uvodničar. Može se pritom, dakako, i moralizirati smatrajući sve nas genetskim kopijama koje su zaboravile krepost prvobitnosti i potpunosti života i ta je lamentacija u redu, a može ih biti i još.

Ali naglasio bih ovdje ono što mi se čini najvećom vrijednošću Tanjina interesa. Naime, njezin oblik nije ilustracija plodnosti, nije argumentacija principa, niti čak arheološki simbol materinstva, nego znak kiparske i misaone analoške ekvivalencije i sinestezije. Nije riječ dakle o mimetičkoj pa ni simboličkoj imitaciji, nego o motivaciji kojoj je u potkoži misao o pupkovini svijeta. Tu je i nadasve osjetljivost kipara za impersonalno stanje, za poopćavanje stvari u kojemu se osobni rukopis, stil i sl. namjerice prividno gubi u korist principa života i slike koja nije enigma, nego posteljica temeljitog i zajedničkog doživljaja.

Kada bi se tvrdilo da je ovaj kip Tanje Vujasinović, uz to što je simbol plodnosti, materinstva i sl. istodobno i misaoni koncept, doimalo bi se to pretencioznim i pomalo nategnutim. Ali, ovdje je riječ o modelu misli i o kiparstvu u najdoslovnijem i legendarnom smislu riječi. Puko oponašanje ili uspravljanje simbola ili lamentiranje nad izgubljenom toplinom majčinskoga gnijezda — ne zanima Tanju. Nju zanima oblik kao oblik misli i pomalo nostalgije modernoga bića — bića koje se nije toliko izmijenilo da ne bi vidjelo krepost jednostavnosti koja obliku daje kiparski stabilitet i argumentaciju. Riječ je stoga o autonomnosti oblika koja je moderna u onoj mjeri u kojoj izbjegava doslovnost sadržaja i u kojoj duh postaje ponovno zainteresiran za oblik i ide prema njemu. Oblik je ovdje motiviran izvan nasljednog refleksa oponašanja. On je kiparski čist, jednostavan, pun, neprijeporan i zatvoren. To je i djelo s jakim slikarskim svojstvima u kojima uloga boje u skulpturi (ili ranije odraza u zrcalu i podvostručenje slike, uloga svjetla i sl.) nije ništa manje važna.

Plod u kojemu misao postaje tijelom! Tako se i izgubila (srećom!) plitka indiferentnost s kojom se jučer (prije postmodernoga doba) odbacivao svaki oblik kiparske ortodoksije, kada se svaki puni oblik smatrao stranim tijelom. Naposljetku su istrošene mnoge varijante konzervativizma i modernosti, nasilne aktualnosti i avangardizma. Zahvaljujući i ovoj umjetnici nastupa vrijeme mira koji umjetnik Tanjinih moći zna iskoristiti, a da se pritom odmjerava sama sa svojom ulogom bez neke svijesti pomirenja onoga što je ionako umjetno i ratnički bilo odvojeno kao tobože prošlo ili buduće. Njezina strpljivost i nadarenost ukida sve podjele na kipare i filozofe i na pitak i čitak način čini nekorisne raspre (o aktualnosti i neaktualnosti) još nekorisnijima. Unutar vlastitoga djela ona uspostavlja kapilarne odnose koji vežu općenitost (materinstvo, plodnost, simbol) oblika s onim tko stvara prema načelima vlastite misli i osjetljivosti.

Ive Šimat Banov