Čitaj kratko, čitaj brzo!

Luis Sepúlveda, Dnevnik sentimentalnog ubojice, Yacaré, VBZ, Zagreb, 2000.

Kada je prije dvije godine u Hrvatskoj objavljen roman Luisa Sepúlvede Starac koji je čitao ljubavne romane, bilo je jasno da fama koja čileanskoga pisca prati književnim globusom nije bez osnove. Pričom o starcu koji u bezimenoj južnoameričkoj prašumi o ljubavi uči iz jeftinih ljubavnih romana, pripremajući se za konačni sraz sa sudbinom u liku velike ubojite mačke, Sepúlveda se otkriva kao pisac itekako svjestan književnih trendova, ali i dobre stare književne tradicije — i to na osnovi okretnoga i vještog dijaloga s dvojicom autora koji su svaki na svoj način putokazi u književnosti pisanoj na kastilskome — Miguelom de Cervantesom i Gabrielom Garcíom Márquezom.

Taj kratki i slatki roman, gotovo pa mali digest svega onoga što se znalo zaogrtati preširokom kabanicom »magijskog realizma«, među hrvatskom čitateljskom publikom, nažalost, nije naišao na veći odjek, iako je imao sve preduvjete da je zadovolji: bio je roman, moglo ga se pročitati u jedno zimsko poslijepodne, a zaplet je bio i više nego korektan što je (nenaviklu domaćem čitatelju) moralo bosti oči. No, da ne bude zabune, za sve one koji su ga pročitali, Starac koji je čitao ljubavne romane bila je knjiga koja je Luisu Sepúlvedi, barem u svijetu literature, otvorila kredit u Hrvata, tražeći jednako uspješan ili još uspješniji nastavak.

Drugo Sepúlvedino izdanje u nas, makar po svojoj čitkosti i kratkoći, trebalo je biti baš takva knjiga.

6x3 priče

Riječ je o knjizi priča sastavljenoj od serijala Dnevnik sentimentalnog ubojice i Yacaré, objavljivanih na stranicama ljetnih podlistaka dnevnika »El País« i »El Mundo«, što na neki način određuje njihovu duljinu i, što je važnije, žanr. Dakle, savršeno vladajući žanrom novinske priče (ako je, barem za potrebe ovoga teksta, u promet dopušteno pustiti takav terminologijski bastard), Čileanac se odlučuje za krimić i njegovu atraktivnu i prepoznatljivu tvrdo kuhanu podvrstu, ne iznevjeravajući previše nijednu od njihovih kanonskih pretpostavki.

Prvi dio knjige, Dnevnik sentimentalnog ubojice, čini tako šest trominutnih priča koje tematiziraju sentimentalne probleme jednog ubojice ili probleme jednog sentimentalnog ubojice, što već ovisi o žanrovskoj verziranosti čitatelja. Toliko puta pročitana štorija o profesionalcu koji krši prvo pravilo profesije — samoću, ponavlja se i ovdje, baš kao što se ponavljaju i pripovijedanje u prvom licu, i ravan, hladnokrvan ton pripovjedača, i rituali preuzimanja poslova, hoteli, žestoka pića i još žešće žene. Sepúlvedin ubojica, dakle, nije samo još jedan kriminalac s računom na Kajmanskim otocima, iako račun nekim čudom (domaći se čitatelj neće iznenaditi) ima baš tamo. Nije ni momak tankih živaca, ni psihopat, ni rasist, ni bivši pripadnik Mossada ili Cije, najmanje član talijanske, japanske ili ruske mafijaške organizacije. Ako je o obitelji riječ, taj bezimeni Južnoamerikanac pripada uglednoj, sretnoj, žanrovski precizno određenoj obitelji asasina što dijeli grubost i samoću profesije, a koju njezini tvorci na okupu drže inzistirajući na akciji, seksu, neizbježnom cinizmu i još neizbježnijoj mačo ranjivosti što je ugrađena u završetak u kojem se (anti)junak konačno dokazuje kao (anti)junak.

6x3 priče, otra vez

I još nešto, iako se uzori pričama okupljenim u ovoj knjizi bez previše muke mogu tražiti među književnim klasicima hard boiled žanra, one, čini se, možda čak i više prizivaju njihove filmske ili stripovske blizance. J.-P. Melvilleov Samuraj, Bessonov Leon ili Torpedo Abulija i Berneta — samo su neki od mogućih predložaka Sepúlvedinu sentimentalnom killeru, a njihov genetski materijal više nego očigledno ugrađen je u jednostavnu formulu njegova začeća.

Da i drugi dio knjige, serijal Yacaré, počiva na sličnim žanrovskim pretpostavkama, uvjerit ćemo se vrlo brzo. Šest novih trominutnih priča ovaj put prate Danyja Contrerasa, osamljenika i bivšeg policajca iz Punta Arenasa, Čile, sada agenta moćnog Helvetia osiguranja. Problem koji Dany treba razriješiti vezan je uz ostavštinu bogatoga talijanskog industrijalca, njegovu neobičnu smrt i još neobičnijeg, anonimnog nasljednika. Zaplet dalje zaista ne bi valjalo prepričavati zbog svih onih koji će pročitati knjigu, ali neka ostane zabilježeno da događaji u kojima sudjeluje hladnokrvni bivši policajac Contreras, baš kao i galerija likova s kojima se susreće, Yacaré čine sličnijim nekoj od boljih avantura Mistera Noa nego već spomenutim i kultnim filmskim i stripovskim klasicima. Slabiji dio ove knjige napučuju tako ekscentrični slijepi bogataši koji su ujedno i nepogrešivi strijelci revolverom, živopisni dueti talijanskih policajaca, indijanski vračevi što svijetom putuju među krokodilskim kožama te bogate, lijepe i militantne ekološke aktivistice. Zbroj općih mjesta popunit će, dakako, i rasplet, koji nas iznova podsjeća da svijetom kruži previše loših filmova koji ljudima što čitaju, baš kao i onima koji pišu, daju previše loših ideja.

Može to i bolje, Luis!

Sve u svemu, Dnevnik sentimentalnog ubojice i Yacaré čine priče koje razumiju i savršeno se uklapaju u prostor u kojem su prvi put objavljene — novine. Brze su, kratke, pristojno ispričane i poštuju formulu žanra. A budući da o toj formuli Sepúlveda zna sve, imamo razloga vjerovati da vrlo dobro zna i koliko je djelotvorna i koliki su joj dometi. Ne preispitujući previše ili nedajbože ironizirajući išta od svega toga, Čileanac se u ovoj knjizi čini piscem koji svakoga tjedna za potrebe tiska odrađuje svoju porciju književnih sklekova, pravilno i klasično, baš kako i treba, što mu svakako ne valja upisati u grijeh, ali (barem u ovoj kritici) ni u osobitu zaslugu. Sve bi možda bilo drukčije da nam Sepúlveda već nije pokazao da može i bolje ili da nas ne prati neugodan osjećaj da bi se sve te priče koje kao da zovu da ih se nacrta ili pretvori u film u stripu ili na filmu doimale jednako suhima i površnima, tek vješto i hladno odrađenima.

I za kraj (jer nikako ne bih želio da ovaj osvrt završe grube riječi): Luis Sepúlveda svakako je pisac kojega treba čitati i objavljivati, i objavljivanje ove knjige svakako je dobar potez nakladnika. Možda jedino valja žaliti za tim što nismo dobili prilike uživati u nekom od njegovih boljih ostvarenja.

Roman Simić