CD MOZAIK

Jimi Hendrix bio je slobodan čovjek. I baš zato što je bio potpuno slobodan, neinhibiran (ili se nama samo tako činilo), bio je najbolji gitarist. To će zasigurno potvrditi i drugi veliki majstori električne gitare. Da bi čovjek dao najbolje od sebe, mora biti nesputan. Ništa nije dovoljno važno osim posla kojim se baviš. A Jimi je živio samo za svoju gitaru i glazbu koju je svirao i koju nitko nije dostigao ni do danas. Iako je znao odsvirati i tuđe pjesme — neponovljiva All along the Watchtower Boba Dylana (bolja od originala, iako uvijek tvrdim da tako nešto nije moguće) ili Day Tripper Lennona i McCartneya (različita po žestini, ali ravnopravna orginalnoj verziji) te sjajna Changes Buddyja Milesa — najjači je bio u izvođenju vlastitih kompozicija. Iako su mnogi skloni tvrditi da su njegovi studijski albumi bolji od živih nastupa, priklonio bih se sredini. Jimi je u studiju znao što hoće i na koji način to izvesti do savršenstva. Nastupi su bili njegova pražnjenja. Izrazi slobode. Lavine energije. Euforičnost, lakoća, ali i ljubav prema sviranju. Prema davanju sebe do kraja. Zato ga je publika voljela. Zato su svi koji su nešto značili u rocku s kraja šezdesetih morali ići na njegove koncerte. Jer Jimi je bio i ostao neponovljiv.

Njegov nekonformizam ponekad je do ludila dovodio svijet glazbene industrije koji ga je pratio. Najbolji primjer za to je njegov nastup u emisiji tada popularne slatkaste pjevačice Lulu. (I on je morao svirati na televiziji i u takvim emisijama. Industrija je industrija. Ona misli samo na novac.) Tada je veliki hit u Britaniji bila legendarna pjesma Hey Joe. Lulu ga je najavila, a Jimi i njegova prateća dvojka Mitch Mitchell on drums i Noel Redding on base izašli su na pozornicu. I show je počeo grmljavinom kakvu si uštirkana publika nije mogla ni zamisliti. Od Hey Joe ni traga. Odjednom Woodoo Childe. Kada je prvi šok prošao, Lulu se vratila (iza pozornice redatelj i ostalo televizijsko osoblje čupali su kose, jer emisija je išla uživo) i šećerkasto zacvrkutala o nestašnim dečkima koji će sada izvesti veliki hit i njoj dragu pjesmu. Opet feedback. Urlanje gitare. Dva-tri stiha pjesme, a onda nagli prekid. Jimi tada najavljuje da će u počast grupe Cream, koju je jako cijenio, a koja se netom razišla, odsvirati njihovu pjesmu Sunshine of Your Love. Uslijedila je instrumentalna obrada spomenute pjesme. I kraj. Takav je bio Jimi. Nesputan. Cijela ova priča podsjeća me na drugoga rock-velikana, Kurta Cobaina. Kada je televizijska kuća MTV pokrenula unplugged-nastupe, on je došao s akustičnom gitarom na kojoj je bio montiran pick up da bi dobio distorziju te se tako lijepo, i nesputano i slobodno izrazio o njihovoj ideji. Je li slučajnost da su i jedan i drugi vezani uz Seattlle? Jimi se u njemu rodio, a Kurt ubio.

Iako se ovaj album sigurno ne može mjeriti s njegovim remekdjelom Electric Ladyland on je sjajan dokument o slobodi muziciranja. Jimi je mogao svirati sve. I svirao je ono što mu je u trenutku na pozornici palo na pamet. Ili je, kako se ponekad čini, puštao prste da sami plove gitarom. Ove godine navršava se trideset godina otkako je (kako?) umro. U dvadeset i sedmoj godini bio je najveći istjerivač duhova iz električne gitare. I to je ostao do danas. Imao je mnogo planova. Htio je svirati s Milesom Davisom, i to bi zasigurno bio jedan od vrhunaca glazbe uopće. Želja mu se nije ispunila. Ali on je ispunio mnogo tuđih želja.

Na albumu možete čuti nekoliko verzija pjesama Hey Joe i Foxy Lady, ali i Purple Haze pa i njegovu verziju pjesme koja je proslavila Elvisa, Hound Dog. Dokument za sjećanje i za slušanje.

Zašto Satchmo u ovoj rubrici posvećenoj rocku? A tko može povući crtu između glazbenih stilova? Slušajući Armstronga kako svinga, kako pjeva i nadasve kako od trube radi orkestar nameće mi se pomisao da je Louis bio možda prvi roker na svijetu. Ray Davies, veliki britanski rock-skladatelj i vođa velike grupe Kinks, svojedobno je izjavio na pitanje kako mu se sviđa hard rock: »Hard rock? To se nije tako zvalo kada sam ga izmislio«. Možda bi i on rekao nešto slično da su ga priupitali.

Ovo je dvostruki album objavljen u povodu stogodišnjice njegova rođenja. No to je, nedvojbeno, poslovni trik. Armstrong je sam za sebe tvrdio da je rođen 4. srpnja 1900. u New Orleansu. Bio je siromah i želio je da barem na neki način bude zapamćen. Makar i u getu. Sudbina mu je, na svu sreću, namijenila ljepše dane. Dakle, zato je ovaj album izašao ove godine. Prava je istina da je pisac Gary Giddins otkrio da se Louis rodio 4. kolovoza 1901. Kao dijete plesao je za novčić ili pjevao da bi zaradio večeru. No cijelo vrijeme upijao je glazbu oko sebe. Kada je završio u zatvoru, susreo se prvi put s trubom. I našao put svoje slobode. No osim što je sjajno improvizirao, praktički načinio revoluciju u sviranju trube, Satchmo je i sjajno pjevao. Uvijek nasmijan, vedar, što su mu poslije drugi crni glazbenici zamjerali (navodno se previše dodvoravao bijeloj publici) ostavio je snažan dojam i bio primjerom pjevačima kakvi su bili Bing Crosby, Frank Sinatra, Marvin Gaye i Elvis Presley. I evo nas kod rocka. Ili drugi primjer. Kada je 1932. nastupio na engleskom dvoru pred kraljem, jednu kompoziciju je najavio riječima: »Ovo je pjesma za tebe, Rex, a zove se Bit ću sretan kada umreš, ti nevaljalče«. Sjetite se samo legendarnog primanja Beatlesa kod kraljice kada su primali ordenje i kada je John Lennon izjavio: »Ako dame ne mogu pljeskati, neka lupkaju dijamantnim ogrlicama«.

Na ovom dvostrukom albumu trideset pjesama maestralno svira, prema izboru časopisa »Times«, jedan od stotinu najutjecajnijih ljudi ovoga stoljeća. Louis Daniel Armstrong je to zasigurno i bio. Otkrivač koji se nije bojao formi nego ih je rušio. Da bi stvorio nove. Baš kao i najveći književnici ili slikari. I've Got the World on a String. Yes Satchmo, to je istina.