B(l)udnice za brze ceste

B(l)udnice za brze ceste

Ivica Prtenjača (Rijeka, 1969) dobio je nagradu za književnost 25. Salona mladih 1988. na temelju koje je postao vlasnikom zbirke Pisanje oslobađa (Meandar, 1999). U međuvremenu pjesme su mu prevođene na engleski, talijanski, francuski i slovenski jezik, objavljivao je po relevantnoj periodici, a zgotovio je i novu zbirku kojoj se nadamo početkom sljedeće godine, a iz koje premijerno predstavljamo nešto materijala.

Ne baš sretan naslov prve zbirke Pisanje oslobađa u mnogome je odredio kritički interes za nju. Naime, naslov je pročitan kao programski ključ iščitavanja zbirke, pa je na temelju tog poetskog samoiskaza, po automatizmu, Prtenjačina zbirka čitana terapeutsko(psiho)analitički s tananim pozivanjima na, interpretacijama uvijek otvorena, Lacana. Promaklo je kritičarima da se u Prtenjačino vrijeme, kojega je on apsolutno sudionik, nepristojno pretencioznim smatra davati tako obvezujuće izjave, bez zrnca ironije. Konačno, doslovce shvaćen naslov Pisanje oslobađa izgovara prežvakanu, romantizmom ponijetu, a barem nadrealističkim automatskim pisanjem odavna operacionaliziranu ideju. Mislim da sintagmu Pisanje oslobađa treba iščitati tako da se riječ pisanje zamijeni riječju rad (i pisanje je na koncu rad, a bit će sjajno kad ga svi shvate i kao posao), pa da se dobije pravi, ironijski kontekst i kvalitet te Macht frei sintagme. Naravno, i u tom kontekstu potrebno je paziti da naslov, kome ne odričemo semantičku težinu, ne proglasimo kalauzom.

Prtenjačina zbirka pokazala je zavidan smisao za organizaciju u tri ciklusa (Silikoni, Terasa imperativa, Naslonjen) i jednu dulju pjesmu Uspavanku za staru cestu. Euforična je to i brza poezija u neprestanu gibanju, promjeni oblika lirskog subjekta i agregatnog stanja (često povezana s plamenom koji je najčišći primjer promjene materije u energiju), s opsesivnom motivacijom puta, ceste i skeniranja fragmenata zbilje iz tog brišućeg leta. Možda bi najbolji naziv zbirke bio Brzina oslobađa. Utoliko mi se za tananije čitanje Prtenjačine poezije kao podloga čini prigodnija dromozofija Paula Virillija, negoli podloga Jacquesa Lacana i Jeana Baudrillarda. Lirski subjekt često je doista lirski raspoložen, na tom putu registriraju se žene, a često se kao motiv, kao utopija koja dolazi s druge strane Velike vode, gdje otprilike putovi završavaju (premda Primorac Prtenjača uglavnom je na cesti, jedri ili plovi kanuom po poeziji tek iznimno) pojavljuje Amerika. Utopija je to koja dolazi s kraja svijeta, pomalo čudna, nesavršena budući da je ljudska, pa utoliko podložna i ironiziranju. U svakom slučaju futuristička brzina i prostranost/neograničenost podudarna su Prtenjačina opsesija i sveamerički mit.

Nova poezija nešto je sporijega ritma, dulja, što je valjda pojava koja obvezno ide s biološkim sazrijevanjem, nešto intimnija, a Prtenjača je, kao i toliko autora koje smo već predstavili (Tatjana Gromača, Drago Glamuzina) iskoristio priliku da u pjesmi promijeni spol.

Prtenjači najbliži po svom pismu, premda radikalno drukčijih, sporih i melankoličnih atmosfera, jest Delimir Rešicki, a paralela je to koja bi trebala razveseliti kako Prtenjaču tako i samog Rešickog.

Kruno Lokotar

olio&peperoncino

1.

najljepše je kad tako nekog upoznam

a tko nije prvak svijeta u

bacanju kamena i pameti s ramena

završiti u stanu moje tete

praznom kao prazno kupalište zimi

dok kormorani komotno prelijeću rijeku i

dim stoji iznad vode

2.

ta tišina

moji koraci na širokom hodniku izujem

cipele i kožu hrskavo odložim na

mramornu gondolu ispod koje

slovima od lažnog zlata piše venezia

pa onda potonem 13 centimetara u sekundi

meni ne treba godina da mi bude dobro

ustvari što je godina

odrezana sam kao kratki film

o ljubavi i prolasku vremena

noć dan

dok na trosjedu gledamo fotografije

sve su crno-bijele

nema krvi

tvoja ruka s papira ne može voljeti

meni je opet

dobro dobro

3.

ljeti oko četiri ujutro

u ovoj krošnji preko puta

dolaze na svijet neke ptice

koje šute u gnijezdu sve do jeseni

puštam im blago vino

glazbu iz nekih filmova koje

sam gledala sama

dok su vani puhali neobično snažni vjetrovi

i dok su se čule sirene

policijskih kola i neke svadbe

na ulici posutoj staklom i jeftinim konfetama

na vrućem asfaltu

se nikome ne ostaje

4.

kroz tihi procijep vrata vidim

da je moj tužni šampion zaspao

na tepihu

strop je posut fosfornim zvijezdama

mašem cigaretom

to je komet astronaut se parkira

u mojoj kadi

voda toči i ja odjednom želim

posrkati s tobom sav

gin-tonic u noćnoj himni

skidam sa sebe prsten s mjesečevim

kamenom

lapis sam već dala drugom

5.

xs paco rabanne proteže se

mojim vratom tamo bi trebali biti

tvoji prsti ili barem sjećanje

na bijelo vozilo pod zvijezdama

u kuhinji pašta olio&peperoncino

od jučer

jedem sama moja

dosada nije s ovoga svijeta