Bilbao-efekt

Bilbao-efekt

Muzejski procvat na kraju stoljeća zahvatio je cijeli stari kontinent — a gdje smo tu mi?

Procvat izgradnje ili adaptacije novih muzeja u Europi posljednjega desetljeća drugog milenija dosegnuo je ovogodišnji veličanstveni vrhunac s Tate Modern u Londonu. Štoviše, traje i dalje, u Francuskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Švicarskoj otvaraju se nova i obnovljena zdanja muzeja, ili se njihovo otvaranje najavljuje do kraja ovog stoljeća ili barem u prvim godinama sljedećeg. Bilbao-efekt Gehryjeva Muzeja Guggenheim u Baskiji odražava se punim zamahom na muzejskoj sceni svijeta sve do New Yorka gdje se planira novi Guggenheimov muzej na Manhattanu, i to djelo arhitekta Franka O. Gehryja, o čemu smo već pisali na stranicama »Vijenca«.

Zanimljivo je spomenuti da je u anketi među poznatim muzealcima i arhitektima o vodećoj muzejskoj građevini devedesetih godina provedenoj ljetos u Njemačkoj, upravo Guggenheimov muzej u Bilbau polučio najlaskavije ocjene, te se premoćno nalazi na prvom mjestu (dobio je osim toga ove godine i laskavu nagradu kao Europski muzej godine, što se dodjeljuje muzejima osnovanim u posljednje dvije godine, Europskog muzejskog vijeća Vijeća Europe). Slijede ga Židovski muzej u Berlinu Daniela Libeskinda (dobitnik njemačke godišnje nagrade za kulturu i umjetnost, Goetheove nagrade za 2000. godinu) i londonski Tate Modern Herzoga & de Meurona. Poznati arhitekt Hans Hollein rekao je za Guggenheimov muzej u Bilbau da je to apsolutno najviši doseg novoga pogleda na funkciju muzeja i njegovu arhitekturu, što ga je on začeo još 1972. sa svojim slavnim zdanjem Muzeja Abteiberg u Mönchengladbachu. Upravo se sedamdesetih znatno promijenio odnos arhitekata prema muzejima. Muzeji naime postaju istaknutim urbanističkim mjestom, a muzejska zdanja zajedno sa zbirkama teže posvemašnjem estetskom jedinstvu.

Piano za Sarajevo

Da se ta praksa seli i na bijela područja jugoistoka Europe, dokazuje najavljeni projekt arhitekta Renza Piana za novi muzej suvremene umjetnosti u Sarajevu u Bosni i Hercegovini, predstavljen na prošlogodišnjem Venecijanskom bijenalu. Slavni Talijan, koji se u Francuskoj ponosi Beaubourgom u Parizu i Muzejom suvremene umjetnosti u Lyonu, pored Sarajeva radi i na projektu novoga muzeja suvremene umjetnosti za grad Bern. Sve do kraja kolovoza ove godine trajala je u Novoj nacionalnoj galeriji u Berlinu velika izložba, one-man-show, Pianovih projekata, na kojoj je pokazana njegova dugogodišnja prisutnost na arhitektonskoj muzejsko-graditeljskoj sceni svijeta kao jednog od njezinih protagonista. Sve to svjedoči o velikoj važnosti za Bosnu i Hercegovinu da upravo Renzo Piano radi projekt novoga muzeja u Sarajevu.

A gdje smo tu mi? Nažalost, nigdje! Hrvatskoj nema ni traga ni glasa na međunarodnoj muzejsko-arhitektonskoj sceni Europe i svijeta, a naša suvremena likovna umjetnost nikako da dobije svoj krov nad glavom, koji nam je svojedobno lakonski zaželjela uvažena kolegica dok je bila na važnoj funkciji u Uredu predsjednika. Žalosno, ali istinito.

Posljednjih desetljeća Britanci su — svakako ne bez zavisti — promatrali Les Grands Projets u Francuskoj i nove muzeje što su nicali u Americi ili Njemačkoj, kao i najnoviji fenomenalni uspjeh Guggenheimova muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Bilbau u španjolskoj Baskiji, ali u posljednje vrijeme i u njih se stanje radikalno promijenilo. »Kunstzeitung« u ljetnom broju navodi da se u Velikoj Britaniji sve od viktorijanskog doba imperijalnoga graditeljskog uzleta nije otvorilo toliko novih muzeja, restorana i drugih javnih kulturnih objekata ili obnovilo starih kao protekle godine. Graditeljsku renesansu Britanci mogu zahvaliti državnoj lutriji i graditeljskom procvatu pokrenutom Millennium Domeom, najvećom ikad izvedenom kupolskom membranom Udruge arhitekata Richarda Rodgersa, čiju unutrašnjost od pedeset metara visine na okupu drži rešetka razapeta između dvanaest čeličnih stupova visokih sto metara.

Lutrija za kulturu

Već od 1995. u britanskoj je lutriji uvedena nova praksa izdvajanja milijuna funti za kulturu (!), te je njihov Heritage Lottery Fund ove godine raspolagao s 564 milijuna funti, a mogli su mu se obratiti svi zainteresirani za ulaganje u kulturu i umjetnost. Tate Modern, koji je svečano otvoren 11. svibnja ove godine, iz toga je fonda dobio 134 milijuna funti potrebnih za preobrazbu stare elektrane u prvu londonsku specijaliziranu galeriju za umjetnost 20. stoljeća, po značenju ravnopravnu njujorškoj MOMA-i i pariškom Beaubourgu. Po mišljenju pak brojnih kritičara nadaleko je nadmašila ta dva muzeja suvremenom i inovativnom koncepcijom postava izložaka. Sve u svemu, Britanci su samo ove godine uložili četiristo milijuna funti u novogradnje ili adaptacije muzejskih i kulturnih objekata (!). Podsjetimo li na činjenicu da je i slavnu staru Tate Gallery u Londonu osnovao davne 1897. godine šećerni magnat Henry Tate, onda je jasno kako je duboko ukorijenjen običaj bogatih tvorničara i državnih poduzeća da ulažu u britansku kulturu, i koliko mi dramatično zaostajemo za takvim odnosom prema kulturi i umjetnosti. Prvi i posljednji kulturni zamah u urbanizmu i opremanju grada Zagreba kulturnim sadržajima zbio se naime prije punih stotinu godina. Kamo smo na taj način stigli na kraju ovog stoljeća i milenija, najbolje se vidi na projektu novog Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i svim lažnim obećanjima i peripetijama koje ga prate.

Prema mišljenju brojnih muzealaca i arhitekata današnji umjetnički muzeji trebali bi ponuditi različite kvalitete i atrakcije i u oblikovnom i u sadržajnom smislu. Osim na novi način koncipirane prezentacije umjetničke baštine koju čuvaju, oni moraju odražavati i aktualne diskurse u arhitekturi, a ne smiju odustati ni od svoje važne uloge kultnoga središta u društvenom kontekstu života grada, preuzimajći na sebe nekadašnju ulogu svetišta i hrama. O tome se ovog ljeta i jeseni u Hamburgu održava izložba Muzeji za novo tisućljeće, a izdane su i brojne zanimljive publikacije, poput knjige Umjetnički muzeji. Na putu u 21. stoljeće, Birkhäuser-Verlag, Basel-Berlin-Boston, 2000.

Impulsi najvišeg ranga

Guggenheimov muzej u Bilbau i Tate Modern u Londonu kao najistaknutiji muzeji ovog desetljeća odgovaraju upravo takvim novim potrebama. Kao prvo: funkcionalnosti — suvremenu umjetnost prezentiraju na najbolji mogući način, drugo: oplemenjuju urbanizam grada obogativši ga važnim funkcionalnim, ekonomskim i estetskim impulsima najvišega ranga, i treće: sudjeluju u oživljavanju povijesne urbanističke supstancije, što je u Bilbau ostvareno novim futurističkim zdanjem u starom i neuglednom tkivu grada, a i u Londonu novom funkcijom staroga zdanja elektrane. Oba muzeja postala su ikonama novoga odnosa prema umjetnosti i međašima nove kulturne strategije u globalnom oplemenjivanju gradova, i to čak i njegovih najmarginalnijih područja, novim vitalnim sadržajima koji će magnetski privući turiste i investitore. U tom su kontekstu moguća sva rješenja — i izgradnja novih atraktivnih zdanja i adaptacija starih novim suvremenim sredstvima.

Tako su u Francuskoj pored novih muzejskih zgrada otvoreni i novi moderni centri za kulturu i umjetnost često u starim zdanjima skladišta ili željezničkih postaja (tu praksu slavno je uveo Muzej d'Orsay u Parizu) iz 19. ili s početka 20. stoljeća. Les Abattoiors u Toulouseu nedavno su preuređeni u novi multimedijski kulturni centar i prostor za modernu i suvremenu umjetnost, dok se u Dvorani Tony-Garnier u Lyonu od 1991. s velikim uspjehom održavaju bijenalne izložbe suvremene umjetnosti grada Lyona.

Slavni Muzej Vitra Design, smješten od 1989. u jednoj od najljepših građevina američkog arhitekta Franka Gehryja u Weil-am-Rheinu, otvorio je ovog ljeta depandansu u samom srcu Berlina, u adaptiranom industrijskom zdanju Bewag-Humboldta iz 1925. arhitekta Hansa Müllera, a planira ih i u drugim gradovima u Italiji, Španjolskoj, Sjedinjenim Državama i u Francuskoj.

Pinakoteka moderne umjetnosti u Münchenu projekt je u nastanku, kulturno-umjetnički kompleks koji će sadržavati muzej arhitekture i odjel za primijenjene umjetnosti, grafičku zbirku i zbirku djela slikarstva i kiparstva 20. stoljeća. Zamišljen prema predlošku foruma, pokušat će uspostaviti dijalog između različitih vrsta umjetnosti, objedinjenih u kompleksu arhitekta Stephana Braunfelsa. Otvaranje se očekuje 2002. godine. U Nürnbergu je otvoren Novi muzej arhitekta Volkera Staaba, posvećen likovnoj umjetnosti i dizajnu druge polovice ovog stoljeća, a Umjetnički muzej u Luzernu francuskog arhitekta Jeana Nouvela prostire se na dvije tisuće četvornih metara izložbenog prostora unutar gradskoga Kulturnog centra (KKL). U njegovoj inovativnoj arhitektonskoj realizaciji muzej nudi transparentnost i prostranost volumena slijedeći ideju golotinje prostora (la nudité des espaces; Beaux Arts, kolovoz 2000) što treba olakšati cirkulaciju posjetilaca kroz dvorane i ponuditi brojna mjesta za razgovore i prihvat vrlo šarolike publike.

Projekt oko svjetlosti

U Bernu se upravo radi na projektu Muzeja Paula Kleea koji će biti smješten u dolinama izvan grada. Arhitekt Renzo Piano orijentirao je svoj novi projekt oko svjetlosti, zamislivši velike otvore za difuznu rasvjetu prostora, težeći maksimalnoj uklopljenosti u krajolik i sklad enterijera i eksterijera zgrade nalik na starinski brod.

U S#teu se u listopadu otvara obnovljeni Međunarodni muzej skromnih umjetnosti, namijenjen odbačenim predmetima svakodnevice, nešto slično Antimuzeju našeg Vladimira Dodiga-Trokuta, koji, usput rečeno, također još nije našao krov nad glavom.

Afrička umjetnost bit će na nov način prikazana u obnovljenom Muzeju Dapper u Parizu, u novoj dispoziciji dvorana arhitekta Sergea Moattija. Bit će to sasvim nova multimedijska prezentacija afričke umjetnosti u totalu, od likovne do fotografije, glazbe, plesa i kazališta. Muzej se otvara 30. studenog ove godine s izložbom Les Arts d'Afrique koja će trajati do 31. lipnja 2001.

Slavni Muzej Guimet u Parizu (Émile Guimet, 1885-1888) upravo se obnavlja ne bi li se ponovno uspostavile izvorne arhitektonske vrijednosti, narušene brojnim intervencijama od dvadesetih godina ovog stoljeća do danas. Izgradit će se dva nova podzemna kata namijenjena depoima i prostorijama za konzervaciju djela. Sam muzejski postav trebao bi omogućiti novi muzeografski pristup, a dvorane će biti okupane danjim svjetlom. Osim toga u muzej se ugrađuje auditorij za tristo posjetilaca, novi restauratorski odjeli i knjižnica.

Moglo bi se nabrajati dalje, na primjer Somerset House u Londonu, kao depandansu londonskog Ermitagea, planirani novi Guggenheim-muzej u New Yorku, proširenje Umjetničkog muzeja Harvardskog Univerziteta u Cambridgeu, Woordruff Arts Center u Atlanti i The Nasher Sculpture Center u Dallasu svo troje pod dirigentskom palicom arhitekta Renza Piana, Galeriju Roche Court u Wiltshireu u Velikoj Britaniji arhitekta Stephena Marshalla ili novi Kunsthaus u Bregenzu arhitekta Petera Zumthorsa kao i Fondation Beyeler u Riehenu arhitekta Renza Piana (on doista gradi na svim stranama svijeta!), koji su svi zauzeli visoka mjesta u rang-listi najboljih muzeoloških i arhitektonskih ostvarenja ovog desetljeća.

Još jedan od vrhunaca nove arhitektonske misli kraja stoljeća, Židovski muzej u Berlinu arhitekta Daniela Libeskinda, posjetilo je u osamnaest mjeseci postojanja samo kao arhitektonsko umjetničko djelo — dakle kao praznu zgradu bez izložaka — više od 230.000 posjetilaca. Otvaranje muzeja s postavom najavljuje se za 9. i 10. rujna 2001. Godinu prije toga događaja rukovodstvo i kustosi ponovno anketiraju široku stručnu i laičku publiku diljem svijeta što misle o koncepciji postava posvećena povijesti Židova u Njemačkoj. U posljednjem biltenu od 22. kolovoza oni opet propituju javno mnijenje o koncepciji muzeja — treba li to biti muzej o Židovima i judaizmu, muzej holokausta ili ga treba posvetiti povijesti Židova u Njemačkoj koja obuhvaća posljednjih dvije tisuće godina. Svjesni vlastitih velikih ambicija i vrsnoće Libeskindova arhitektonskog djela, ne znajući još s koliko će novca uopće raspolagati da muzej stave u funkciju, oni naglašavaju svoju uvjerenost u iznimno poslanje muzeja i za Njemačku i svijet u cjelini i otvoreno postavljaju sva goruća i eventualno neriješena pitanja, sigurni da će udovoljiti i najzahtjevnijim potrebama. Njih iza ugla jamačno ne čekaju zlonamjerni kolege i nazovistručnjaci ili umjetnici koji samouvjereno misle da o svemu sve najbolje znaju i usuđuju se pozvani i nepozvani petljati u koncepcijska i arhitektonska rješenja naših muzeja, njihova rada i njihovih planova za budućnost kako se to nama već predugo događa s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu. Ovakvim birokratsko-administrativnim načinom čekanja lokacijskih dozvola i sličnog (gdje je važan razgovor o projektu i uključivanju meritornih, pa i međunarodnih stručnjaka u planiranje ovog muzeja!?), dakle bez stvarne i hrabre vizije o budućnosti hrvatske kulture, a pogotovo suvremene likovne umjetnosti, čini se da ćemo se još načekati do dana njegova otvaranja.

Nada Vrkljan-Križić