Đavo iz (irskoga) sela

Đavo iz (irskoga) sela

Magic of the Dance, gostovanje irske plesne grupe u Zagrebu, KD Lisinski, 9. i 10. listopada 2000.

Sigurno ste na televizijskim ekranima vidjeli scenu punu krasnih mladića i dugonogih djevojaka u kratkim suknjicama (od kojih su mnoge crvenokose), koji svi kao jedan izvode neobičan i brz vez nogu. I sigurno ste bili fascinirani. To je poznata čarolija tradicionalnih plesova uopće. Što je više plesača i što dulje ponavljaju karakterističan plesnoritmički obrazac, dojam je sve jači, pomalo hipnotički. Isijavajuća energija postaje sve opipljivija, a pulsirajući ritam zarazan. Scensku sliku vidimo, tekst i glazbu čujemo, a dobar ples, uza sve to, i osjećamo tijelom, kao neku rezonancu. Dakako, pretpostavljam da je i za to potrebna ne samo osobna senzibilnost nego i određena obrazovana osviještenost i kultura tijela. U suprotnom smo prilično nezaštićeni pred atraktivnim, primamljivo umotanim ritmovima i gipkim tijelima savršenih proporcija.

Nizozemski je psihijatar Meerlo sredinom 20. stoljeća zaključio da se zajednicom ritma i pokreta, dakle plesom, barem povremeno mogu dosegnuti ekstatične visine života. Postoji potreba provale toga stalno sputavana, izvana i iznutra, čovjeka. Ta potreba uglavnom nije odveć duboka i zadovoljava se trenutnim zaboravom opuštajuće zabave.

(Moda mijenja predmet potrošačkog interesa, a kako je svijet postao malen, riječ je o svjetskim trendovima i općoj definiciji zabave. Evo zgodna primjera! Prije desetak godina krenule su plesne varijacije dirty dancea: rad bokova i kralježnice, izazovno, erotsko, arhetipski ples snubljenja partnera u izravnu obliku. Onda je došla nešto mekša, podatnija, lambada, čiji je zavodnički ritam masovno pokrenuo zakočena leđa i kukove oduševljenih zapadnjaka. Nekako u to vrijeme, a za održavanja Tjedna suvremenog plesa, Radio 101 napravio je anketu po središtu Zagreba. Pitanje je glasilo: Što je ples? Odgovor velike većine upitanika: Lambada.)

Ples i zabava

Tradicionalni plesovi nisu služili opuštajućoj zabavi. Ni onda kada su bili ljubavnog karaktera. Oni su imali temeljnu ulogu u životu zajednice, i bili su sredstvo komunikacije s velikim i moćnim ritmom prirode, njezina rezonanca. Sada je suvremeni ples preuzeo ulogu osluškivanja zbilje i traženja sklada u stalnim prijeporima življenja. Katkada u modernim oblicima nalazimo stare ritmove i čežnju izgubljenih motiva, no to je druga priča. Tradicionalni pak plesovi, folklorna baština, ostaju podsjetnik izvornoga nacionalnog identiteta i — turistička atrakcija.

No, vratimo se vedroj irskoj mladosti koja je zaplijenila pozornost čitavog velikog svijeta i koja je i nas male, makar preko televizora, zadivila. To je Riverdance, irski tradicinalni ples, autohtoni oblik stepa, koji je nakon Eurosonga u Dublinu (1994) postao svjetski hit.

Tradicionalni irski ples krase brzi tempo izvođenja i posebna tehnika stepa. Vješti rad nogu uz poskoke i skokove zbiva se stalno na poluprstima, i to je vrlo neobično i naporno. Pri tome su leđa i vrat potpuno zakočeni, a ruke su ili ispružene i ukrućene uz tijelo, ili su čvrsto smještene na bokovima. Glava i pogled također su mirni, u čistim pozicijama anfasa i profila. (Vezano je to uz ćudorednost stare irske zajednice koja je brižno pazila da plesni pokreti ne budu seksualno izazovni.) Začudan je i kontrast mirna gornjeg dijela tijela i precizno razigranih potkoljenica. Prema držanju tijela i tehnici skoka irski ples možda je najbliži našem dučecu i drmešu, a što se tiče izmjene plesnih formacija (kola, linije, češlja, para), riječ je o poznatim nam oblicima i iz hrvatskoga plesnog folklora.

Plesači nose posebne cipele od kože i fiberglasa, a njihov oblik omogućuje im ne samo jasno ozvučenje koraka nego i neku vrstu hoda na špicama.

Koreograf Riverdancea Michael Flately napravio je od zapravo kratke i uistinu sjajne plesne točke, nakon dablinskog Eurosonga — dobar posao. Show Riverdance više nije plesna predstava nego kičasti spektakl s odličnim plesnim brojevima i vrhunskim izvođačima. Ali njih treba dočekati. Naime, tu sad postoji i neki dramaturški okvir vezan uz iseljavanje Iraca u Ameriku, i neka ljubavna priča nužna za plesne duete; zatim živi i živopisni orkestar sa solisticom na plavoj električnoj violini; pa zbor koji negdje podsjeća na ulogu kora; gostujuća plesačica flamenka i tome slično, da o dojmljivim scenskim elementima i efektima i ne pričamo.

Ples se isplati

Ista ekipa napravila je još jednu predstavu, Lord of the Dance, nakon čega se koreograf i solist Flately našao na listi najbogatijih ljudi u Velikoj Britaniji. Tko kaže da se ples ne isplati?

Nešto slično vjerojatno je pomislio i Michael Donell, inače dvostruki svjetski prvak u stepu, nakon nekoliko godina plesačkog rada u Flatelyjevim predstavama. Zašto ne bi iskoristio priliku i od onoga čime se i inače bavi napravio unosan posao? Plesači su ipak samo poštena radna snaga (u plesu nema plejbeka), a i ugodnije je sam sebi postavljati koreografiju, odnosno dati si pravu priliku.

Tako je Donell osmislio projekt vrlo pretenciozna naslova, Magic of the Dance, i vrlo izmistificirana uvodnog teksta koji priča o našem svijetu kao Stvoriteljevu plesu, o plesačevoj prožetosti prirodom, o duši koja (plešući) postaje jedno sa svime... I onda kreće kič-spektakl po provjerenu receptu Riverdancea, ali u džepnom izdanju; s manjom i slabijom plesačkom grupom, za manje scene. Michael Donell glavni je koreograf ovoga showa i glavni plesač, odnosno glavni vrag. Naime, uz priču o irskim emigrantima i mladom paru koji se međusobno traži po Americi Donell je uspio ubaciti malo pakla, odnosno vatre, dima i zloslutnog crvenog svjetla, i Đ avla (— u selu, dodala je možda malo zlobno domaća, baletno educirana publika). Dakako, riječ je o (paklenskim) plesnim brojevima u kojima uz zbor đavolica Donell pokazuje umijeće plesača stepa. Ne može se poreći njegov brzi rad nogu, no trenutačno je odveć krupan, i scenski i izvođački posve ga je zasjenio Sven Godly, plesač, koreograf i jedan od osnivača Berlin Dizzy Tappersa, četvorke koju je Donell angažirao u svojoj predstavi kao predstavnike američkoga stepa. (Njih susreću domaći irski plesači kad dolaze u novi svijet.)

Skeč i balade

Da bi se dobilo na vremenu, a bez trošenja atraktivnih grupnih plesnih scena koje publika dobiva na kapaljku i koje se zapravo čuvaju za kraj i završni pljesak, pjevaju se irske balade, a Godly izvodi i zgodan skeč. Godly uopće ima zadatak komunikacije s publikom i to čini vrlo uspješno, no vrhunac je cirkuske zabave kad se poput klauna prošeće dvoranom i izvuče tri mladića iz publike pa ih na sceni uči stepati! A mi se svi ostali, sretni što nismo u njihovoj koži, eto, baš dobro zabavljamo. (Što nam je s obzirom na cijenu karata — sveta dužnost!)

I na kraju jedna malo sentimentalna domoljubna opaska. Prije nešto manje od godine u istoj dvorani gledali smo sjajni plesni koncert Lada. Nije bilo ni dima ni vatre ni bljeskanja, ali je bilo mnogo nadahnuća i dobra plesa. Dvorana je bila puna energije, a ne — šarene magle...

Maja Đurinović