Asistenti božje režije

Asistenti božje režije

Hana Veček je nenametljivo, oponašajući anđele, te asistente božje režije, po tekstu Miljenka Jergovića režirala predstavu Ti si taj anđeo

Hani Veček je režija predstave Ti si taj anđeo po tekstu njezina dečka, Miljenka Jergovića, četvrta režija. Do sada je u Varaždinu režirala Posljednju kariku Lade Kaštelan i Zimu jednog lava Jamesa Goldmana, a na Gavellinoj sceni Mamut Zvjezdanu prašinu Luke Paljetka.

Tekst i režiju predstave Ti si taj anđeo naručio je ravnatelj varaždinskog HNK Marijan Varjačić. Da si kojim sretnim slučajem ravnatelj kazališta koje nema bitnijih produkcijskih ograničenja, kojih bi domaćih autora tekstove htjela sama režirati te među kojim spisateljsko-redateljskim dvojcima bi se po tebi mogla ostvariti fatalna privlačnost?

— Da sam direktor takva kazališta, ne bih inzistirala na bilo kakvim domaćim dvojcima, trojcima ili četvercima. Inzistirala bih na nečemu što je tog časa najkreativnije, pa bio to dvojac Jelčić-Rajković, samac Eduard Miler ili poticaj nekomu tko se ne bavi dramskom književnošću, ali u njegovoj prozi čita se potencijal dobre drame. Mislim da nema straha za našu dramsku književnost, ni za naše kazalište. Svi su uvijek skloni kukanju, i to je valjda prirodno u ovom poslu, naime otkad pamtim je tako, ali ovdje se još događaju sjajni tekstovi i sjajne predstave, da spomenem samo Vidićev tekst Bakino srce ili predstave teatra Exit, Magellijeve režije, predstave Renea Medvešeka...

Kič oslobađa

Teško je prognozirati, ali mene drži optimizam i čini mi se da ćemo se u godinama koje dolaze nagledati posve različitih koncepcija, doživljaja svijeta i kazališta, a baš u toj različitosti vidim prostor za nove događaje unutar teatra.

Predstava Ti si taj anđeo nastala je uprizoravanjem šest od trideset i tri priče i lirsko-anđeoskim epilogom. Privlači li te posebno forma omnibusa?

— Omnibusnu formu u predstavi Ti si taj anđeo uvjetovala je tema i naš odnos prema njoj. Kako Jergu zanimaju formalno raznovrsni oblici pisanja i teme koje su, vjerojatno, vezane na obične ljude ili antijunake, ali su u biti jako različite, te kako mene zabavlja ideja da režiram žanrovski raznorodne predstave, tako je i odgovor na ovo pitanje najprije uvjetovan time tko će nam i hoće li nam tko naručiti novu predstavu. Ama, voljela bih raditi dobre dječje predstave, tužne komedije, male tragedije...

Anđeli su, čini mi se od Wendersova Neba nad Berlinom, ponovno provalili u umjetnost. Budući da si s Miljenkom »imala vrlo slične, gotovo identične zamisli«, odakle vaš interes za anđeoske teme, te čime objašnjavaš tako dugu modu anđelologije u umjetnosti uopće?

— A je li Bog trenutačno u modi? Ako nije, a kad je bio? A Dobro, je li ono u modi? Potreba za postavljanjem anđela na scenu, u književnosti ili u filmu vjerojatno dolazi od potrebe za personaliziranjem našeg odnosa prema Bogu, Svemiru, Usudu, Slučajnosti ili nečem sličnom što se drukčije zove, dakle nečemu racionalno nepojmljivom. Anđeli su pojmljiviji i utješno je misliti da netko prati i pamti svaku našu riječ i djelo. Neshvatljivo je, također, da Bog sve to čini sâm te nam se čini nužnim da ima pomagače. Ali i mi bismo trebali biti Božji asistenti, jer nama je dano da činimo dobro i usrećujemo bližnje. To je uglavnom prilično teško, jer nas u tome svašta onemogućuje, najčešće vlastita taština. Anđeli su inače i ultimativni pojam kiča, što čovjeka odmah kad progovori o njima liši svake pretencioznosti, a to je prilično oslobađajuće, pogotovo ako te nije strah sentimentalnosti, što je s nama slučaj.

Miljenkovi tekstovi su »voajerski«, kao da su Wendersovi anđeli zavirivali u stanove naših, najrazličitijih, sugrađana. Ne bi li takvim tekstovima nastalim gledanjem kroz zidove, s karverovsko-altmanovskom dozom realizma svakodnevice, koja zapravo često ide prema antiklimaksu, bolje odgovarala manje teatralna, minimalističnija, englesko-realistička gluma?

— Tu nije riječ o pitanju teksta, nego o likovima i karakterima unutar njega. Neki od tih likova izražavaju se minimalistički, a neki su, pak, kao i u životu, izrazito ekspresivni i gotovo karikaturalni. Poznajem mnogo ljudi koji djeluju kao karikature. To me ne bi trebalo spriječiti da ih prikažem i na sceni. Jesu li ljudi koji govore s izrazitim dijalektom više karikaturalni od onih koji govore književnim standardom ili je obrnuto? Englezi glume Engleze. Ti si taj anđeo se, kao i svaki drugi dramski tekst, može poengleziti, ali ne znam zašto bih to radila u Varaždinu.

Između totalne bajke i stvarnosti

U predstavu uvrštena priča o ljubavi dvoj(ic)e homoseksualaca predstavlja ih kao par u kojemu su jasno podijeljene uloge na muškarca i ženu. U plemenitost njihova odnosa nitko ne sumnja, ali nije li stroga bračna podjela uloga u kojoj jedan partner jednostavno ima patrijarhalnu funkciju žene zajedno s komičkim prikazom odnosa napravila toj, u nas još tabuiziranoj temi, više štete negoli koristi?

— Grdno se varaš. Najprije, ja uopće ne vjerujem u te podijeljene uloge, ni u muškarca i ženu čak i u takozvanim heteroseksualnim vezama. Takva vrsta podjela još postoji samo u lošoj patrijarhalnoj prozi, hrvatskim filmovima, a nažalost i u životima nekog prošlostoljetnog svijeta. Ne želim takvu podjelu ni u životu, ni u pričama kojima se u kazalištu bavim. A u toj su sceni uloge ljubavnika podijeljene na onoga koji odlazi na put i onoga koji ostaje i osuđen je, eto, na čekanje. Specifičnost te scene nalazim u tome što nema nikakve razlike u homoseksualnoj vezi u odnosu na heteroseksualnu vezu, što homoseksualci nisu odvojeni u neki zasebni svijet, niti su stavljeni iza rešetaka neke ekskluzivne teme (AIDS, društveno nerazumijevanje i sl.), nego je riječ o jednostavnoj ljubavnoj priči u kojoj posve slučajno nitko nije žena.

Tvoja je režija skrivena, temelji se na radu s glumcima, ali lijep lirski epilog omnibusa otkriva režiserku vrlo istančana vizualno-auditivnog ukusa s odličnim pregledom cjeline scene. Bi li se upustila u režiranje totalnih, doduše uglavnom epskih slika svijeta, masovki, sletova, stadionskih događanja uopće?

— Voljela bih jednom u životu imati neograničen izvor novca i sva tehnička pomagala s kojima bih mogla režirati totalnu bajku. Ali bit ću zadovoljna ako od danas nadalje budem u prilici s minimalnim sredstvima i dobrim glumcima režirati stvarnost. Stadioni me ne zanimaju, ali zadivljuju kao gledatelja kad gledam otvaranje olimpijade.

Iznenadilo me nakon predstave koliko ljudi je pričalo o svojim anđelima, chanellingu kojem su se podvrgavali da bi ih prepoznali i slično. Jedno osobno pitanje. Imaš li ti svog osobnog anđela i možeš li nešto više reći o njemu?

— Imam ih više i svi hodaju Zemljom, ali ti misliš na nekog tko me odnekud odozgor gleda i čuva. Taj vjerojatno nije samo moj osobni anđeo, ali je čudesno kako dobro radi svoj posao.

Razgovarao Kruno Lokotar