Zvonik splitske katedrale

Zvonik splitske katedrale

Najzanimljivije je to što se antička morfologija u Splitu pretvara u nov romaničko-gotički stilski sustav upravo na najizrazitijoj kršćanskoj arhitektonskoj formi — zvoniku!

Zvonik splitske katedrale radikalno je, doduše, restauriran na razmeđu 19. i 20. stoljeća, no unatoč tome — stari nacrti i fotografije, arhitektura koju vidimo i dobar dio skulpture koja se i danas nalazi na zvoniku — svjedoče o veličini pothvata kojega su se Splićani prihvatili sredinom 13. stoljeća. Gradnja zvonika svakako je pojačala slikovitost sklopa Mauzoleja i Peristila, ali i poremetila izvornu harmoničnu kompoziciju rimskih graditelja. Izazvala je pritom i rušenje predvorja ispred careve grobnice. Na stanovit način stoga ne čudi zamisao prvoga splitskog i hrvatskog konzervatora Vicka Andrića, koji je u prvoj polovici 19. stoljeća predlagao da se oktogon carevog mauzoleja izolira uklanjanjem zvonika, koji je zbog trošnosti u to doba bio i prava prijetnja vjernicima i prolaznicima.

Nije dovoljno zapaženo da se romanički arhitekt istinski trudio da svoj pothvat što više veže na postojeću strukturu središta Dioklecijanove palače, amplificirajući time dojam koji je monumentalnom građevinom htio postići nad tada još glavnim gradskim trgom. Originalnost splitskoga zvonika postaje jasnija kada, žmireći, na njegovu mjestu zamislimo bilo koji drugi njemu suvremen ili čak kasniji jadranski zvonik. Pokušajte tu, između Peristila i Dioklecijanova oktogona obrubljena stupovljem, zamisliti zvonik Sv. Marije zadarske (međaš romaničke arhitekture u Dalmaciji), ili zvonik rapske katedrale; ili onaj uz pročelje korčulanske ili hvarske katedrale. Pokušajte na tom mjestu zamisliti Campanile s trga pred Sv. Markom. Svaki od tih zvonika izgledao bi, nasuprot tako dobro sačuvanom antičkom arhitektonskom supstratu, poput nametnute srednjovjekovne crkvene arhitektonske propagande.

Duh gotički, motivi romanički

Osobitu snagu daje mu činjenica da se diže na krepidomi mauzoleja, što mu naglašava skulpturalnost. Po vitkosti i transparentnosti, po stupnjevitom sužavanju prema vrhu i po samoj ideji postavljanja stupova na uglove masivne gradnje, splitskom zvoniku nema u jadranskom prostoru premca ni analogija. Za razliku od njega, srednjovjekovni se zvonici obično iz tvrde mase prizemlja dižu postupnim perforiranjem korpusa: na prvom katu obično nalazimo monoforu, poviše nje biforu, pa triforu, do širom rastvorene lože za zvona na vrhu. Srednjovjekovni zvonik bijaše zaglavni kamen u transformaciji Dioklecijanova sakralnog središta u sveti kršćanski prostor. Da zvonik nije sagrađen, katedralni sklop zadržao bi odveć snažan poganski karakter, usprkos Buvininim vratnicama (1214) na antičkom portalu.

Njegovo je prizemlje zapravo obnova ideje antičkog slavoluka, a usto se u elevaciji — u vijencima, kapitelnoj zoni, u formatu otvora i lukova slaže s arkadama Peristila i trabeacijom periptera mauzoleja. Kada se arhitektura prizemlja splitskog zvonika nacrta, ona se na prvi pogled doimlje poput nesporazuma: antički slavoluci imaju, naime, na uglovima stupove koji visinom dosežu vijenac čitave strukture, odnosno tjeme središnjeg luka, dočim su stupovi u prizemlju zvonika — prekratki. No to ovdje dolazi očito otud što je arhitekt računao na pogled s Peristila. Kapiteli viših stupova bili bi skriveni Dioklecijanovom arkadom. Cijela arhitektura zvonika akordira se, dakle, prema postojećoj antičkoj arhitekturi.

Bez obzira na duljinu građenja i jasno razdvajanje više njegovih faza, zvonik je u cjelini slijedio izvorni projekt. Ljubo Karaman izreći će stoga — mnogo prije negoli je kodificirao svoje poglede na perifernu/provincijsku umjetnost — sud o splitskom zvoniku kao »najtipičnijem i najsjajnijem predstavniku domaće konzervativne umjetnosti kod kojeg je duh gotički, a motivi i detalji su romanički«.

Zidne mase drugog kata oživljene su na tri strane s redom od četiri uske arkadice, koje su plasticitetom stupova i ugaonih pilona davale iznenađujući efekt pravih kvadrifora. Čitav efekt bio je sračunat na potpunom odvajanju od tradicije uobičajenog rasta romaničkih zvonika iz čvrtog arhitektonskog volumena, ali jednako tako proračunat prema efektu snažnog kontrasta razrađene raščlambe zidne mase zvonika naspram kristaliničnog volumena careva mauzoleja.

Ambiciozno zamišljena statička konstrukcija

U ovom tekstu ćemo tek ovlašno spomenuti brojne antičke spolije, natpise i reljefe koji su bili uzidani u ziđe zvonika, koji je po tome predstavljao istinski tropheion srednjovjekovnoga Splita. O skulpturi na zvoniku reći ćemo samo da je izrazito heterogenoga stila. Prirodno koegzistiranje raznovrsnih stilskih obrazaca karakteristično za dalmatinsku skulpturu posebno se jasno očitovalo na plastici splitskog zvonika. Ako je Radovanovo djelo u razvoju romaničke plastike 13. stoljeća jedno žarište elipse, splitski reljefi i skulpture jesu ono drugo.

Terminus oko kojeg se vrti moguća datacija početka gradnje splitskog zvonika jest nestali natpis iz 1257. godine koji je spominjao Kolafisu (Golubicu), udovicu splitskoga kneza Ivana Krčkog, kao donatoricu zvonika, dok joj je lokalna tradicija pridavala zaslugu i za podizanje propovjedaonice u katedrali.

Iz svega što smo već rekli može se zaključiti da se poglavlje o klasicističkom revivalu 13. stoljeća u Dalmaciji može napisati, a da se ne načini ni korak dalje od ovog mjesta. Klasičnost — pored smišljenog akordiranja s antičkim ambijentalnim kontekstom — proizlazi iz težnje da se uspostavi posvemašnji sklad između pojedinih dijelova zvonika. Arhitekti splitskog zvonika postigli su nekoliko različitih načina integracije antičkih stupova u strukturu čitave građevine, s različitim stupnjevima plasticiteta: na prvom katu, gdje iz statičkih razloga jezgra zida mora biti puna, stupovi i čvrsti ugaoni piloni s dubokim arkadama stvaraju jaku sjenu, koja je k tome pojačana kolorističkom živošću kolona naspram patine koju je primila jezgra zida u njihovoj pozadini. Stoga se na starim fotografijama zvonika i na grafičkim prikazima doimlje kao da je čitav kat bio perforiran kvadriforama, na tri vanjske strane. Taj dojam izgubljen je nažalost nakon restauratorskog zahvata, što je jedan od većih gubitaka u općem doživljaju strukture zvonika.

Veoma je zanimljivo bogato stupnjevanje reljefa na drugom katu — od arhivolta zapravo uskih bifora uokvirenih visećim slijepim lukovima, između kojih su i na uglovima istaknuti stupovi koji nose višečlane imposte pod masivnim horizontalnim vijencem. Tome treba dodati i skulpturalne konzole. Teško je zamisliti snažnijeg plastičnog efekta u dalmatinskoj arhitekturi 13. stoljeća. Treba tome dodati i upravo maniristički utisnute niše koje zadiru u horizontalni vijenac prolazeći kroz čitav kat. Sve je to, dakako, i pažljivo tražen odgovor na vrlo ambiciozno zamišljenu statičku konstrukciju čitavog zvonika.

Najizvornija dalmatinska srednjovjekovna građevina

S gramatičkog stajališta moglo bi se reći da se na gornjim katovima rabi više kombinacija elemenata preuzetih s arhitekture rimskih slavoluka, odnosno s arhitekture koju su imali stalno pred očima — poput Zlatnih vrata (gornja zona), protirona Peristila, ili unutrašnjosti mauzoleja (vidi npr. rješenje gornjih stupova sa člancima iznad kapitela koji odgovaraju središnjim stupovima drugog kata zvonika — makar kao groteskni romanički previd). Vitruvijanski kritičar uporabu tih elemenata smatrao bi zacijelo grubim greškama, ali valja imati na umu da se splitska ranogotička arhitektura ne ugleda na klasičnu antičku arhitekturu nego u Dioklecijanovu, koja će postati paradigma nove bizantske, a koja je obično težila više slikovitim negoli skulpturalno-arhitektonskim efektima.

Veoma je neobično da do danas nije bila provedena detaljnija stilsko-morfološka analiza arhitekture splitskog zvonika, osim — reklo bi se — geštaltističkih zapažanja. Klasicistički efekti traže se i na nizu drugih građevina u Splitu. Dovoljno je pogledati način klesanja portala i prozora na ranogotičkoj palači na Pjaci (današnji hotel Central) ili na bifori palače iza Zlatnih vrata. Romanički vijenac na kuli od sata na Pjaci treba usporediti s antičkim vijencem na ostatku Dioklecijanove kule udaljene svega nekoliko metara. Usporedba romaničkih kapitela na stupovima prislonjenim uz katedralu s antičkim izvornicima jednako je instruktivna.

Splitski zvonik vjerojatno je najizvornija dalmatinska srednjovjekovna građevina. Njegova važnost nije samo u njegovoj visini, pa ni u simboličkoj njegovoj okomici po kojoj se k nebu podigao pogled Splićana, stoljećima opasanih klaustrofobičnim ovojima bedema — antičkih, srednjovjekovnih, renesansnih, baroknih. Arhitektura splitskog zvonika nije se već zbog smionosti, pa ako hoćete i zbog stilske ekstravagantnosti i skupoće, oplodila u drugim primjerima suvremene regionalne arhitekture. Njegovu grandioznost shvatit ćemo tek kada ga usporedimo s mjerilom tadašnjih palača i drugih građevina koje su se u gradu tada podizale.

Najzanimljivije je to što se antička morfologija u Splitu pretvara u nov romaničko-gotički stilski sustav upravo na najizrazitijoj kršćanskoj arhitektonskoj formi — zvoniku!

Joško Belamarić