Živa slika Sicilije

Andrea Camilleri, La gita a Tindari, Sellerio editore, Palermo, 2000.

Nakon što je prošle godine zauzeo čak šest mjesta na talijanskoj listi bestselera, sicilijanski autor Andrea Camilleri objavio je novi nastavak svoje serije o komesaru Salvu Montalbanu, La gita a Tindari (Izlet u Tindari), opet u izdanju palermitanskog Sellerija, a roman je već u prvih nekoliko tjedana od pojavljivanja u knjižarama prodan u čak dvjesto tisuća primjeraka.

Camilleri je tako svojom fenomenalno popularnom detektivskom serijom, pisanom kombinacijom književnog jezika i sicilijanskog dijalekta, izveo malo čudo na talijanskom književnom tržištu, a o njemu se govori kao o slučaju Camilleri. Pogotovo je zanimljivo da je taj redatelj i dramaturg te profesor na rimskoj Akademiji dramskih umjetnosti, čiji je prvi roman u ladici čekao čak deset godina, komercijalni uspjeh postigao tek nakon što je napunio sedamdesetu. Danas, u 75. godini, po njegovim se romanima snimaju filmovi, a njemu su se otvorila vrata izdavačkih divova poput Mondadorija, kod kojega je objavio zbirku kratkih priča, Un mese con Montalbano.

Pišuci hibridom talijanskog i sicilijanskog, odnosno osobne transkripcije sicilijanskog, Camilleri je u svoj zaštitni znak pretvorio lingvističku inventivnost, a suočavanje ta dva izraza služi mu kao osnovno stilističko sredstvo. Ubacivanjem dijalekta Camilleri zna dedramatizirati situaciju i učiniti je smiješnom, ili pak njime prikazati neizrečenu hijerarhiju među likovima, parodirati likove, tjerajući ih da skaču iz jednog izraza u drugi, ili pak da, nehotice, ubacuju sicilijanske riječi kad žele zvučati književno. Rezultat je svježa, izravna i sugestivna proza puna humora.

Drugi je zaštitni znak, dakako, lik komesara Montalbana, koji, za razliku od drugih serijaliziranih likova, od knjige do knjige stari, pa se u ovom romanu već približio pedesetoj i postao ciničan i čangrizav. Neženja i mačo-šarmer, koji čita klasike i obožava sicilijansku kuhinju, u najnovijem se romanu hvata u koštac s trostrukim ubojstvom — mladoga don Juana koji je živio iznad svojih mogućnosti i dvoje umirovljenika mizantropa, koji su netragom nestali nakon izleta u svetište Tindari. Istraga, u kojoj se Montalbano služi metodama poput meditacije pod starom maslinom ili čitanja Josepha Conrada, vodit će ga labirintima talijanske birokracije, u razgovore sa sicilijanskim domaćicama i bliske susrete s mjesnim ogrankom mafije.

La gita a Tindari ipak je više od običnog krimića. Camilleri prelazi granice žanra, dodajući uvijek nove perspektive, miješajući nekoliko priča u jednoj knjizi, ljubav i politiku, kulinarske užitke i krvnu osvetu, mafiju i književnost. Kritičari ga često uspoređuju s još jednim, intelektualcem krimića, Španjolcem Miguelom Vasquezom Montalbanom, kojega i sam Montalbano rado čita, baš kao i Faulknera, Sciasciu ili Conrada, a jedan od prirodnih otaca njegova lika je i komesar Maigret. Camilleri je naime ponajprije literat s više desetljeća iskustva, a prvi roman o Montalbanu bio je, kako je sam rekao, tek književni eksperiment. Slijedeći savjet svog sunarodnjaka, Sicilijanca Leonarda Sciascie, kako bi se natjerao na disciplinu zadanog žanra, navodno nije ni slutio da će se iz eksperimenta izroditi sedam uspješnica.

I ovdje je, kao i u prvim romanima, riječ o štivu vrlo čvrste strukture, a njegova najveća snaga leži u savršeno elaboriranim likovima. Tu su Montalbanovi pomoćnici: jedan nepopravljivi lovac na suknje, drugi vjeran i odveć pedantan, i neponovljivi Catarella, obdaren zdravom i razoružavajućom bedastoćom, koja mu je već priskrbila vlastiti klub obožavatelja. Ljubav pak prema detalju i pažnja posvećena baš svim likovima, stvaraju vinjete koje oslikavaju sicilijansku svakodnevicu, a i najsporednijem liku daju dubinu.

Na kraju krajeva, glavni lik romana je ionako Vigata, imaginarna transformacija Porto Empedoclea, Camillerijeva rodnog mjesta, ili bolje, Sicilija, za čiju je kulturnu tradiciju Camilleri neodvojivo vezan. U svemu što piše on to dokazuje — čas smijući se na vlastiti račun dok pušta svoje umirovljenike da prepričavaju izlet na kojemu se nudi besplatna kava, čas s ljubavlju ispunjenom gorčinom kad citira životne nazore mafijaškog bosa generacije na izdisaju.

Konačni je rezultat vrlo živa slika sicilijanskoga svemira, u kojoj svaka stranica nudi trenutke književnog užitka. Krimići koje obilježuje filigranski obrađen detalj i lingvistička zaigranost čitaju se u jednom dahu, ali su vrlo daleko od toga da budu tek štivo za godišnji odmor.

Iva Krtalić-Muiesan