Zavjet čistoće

»Plima«, časopis za dramu i prozu, 18/2000, AGM d.o.o., Zagreb, 2000.

Zapisivanje koje nastoji biti literatura može se za volju proučavanja i usustavljivanja zgusnuti oko raznih odrednica. Primjerice: oko pojedinog žanra, oko određenog stilskog obilježja, oko ideoloških uvjerenja i (ili) slično. U slučaju hrvatske književnosti, barem one ovostoljetne, transparentnost se nerijetko postizala imenovanjem prema časopisu oko kojega su bili okupljeni pisci određenog naraštaja. Pa tako imamo, primjerice, razlogovce, kvorumaše i slično. Takav postupak, iako nastaje s nogu, izdržao je kušnju vremena i kao jasno definiran pojam rabi se pri svakom ozbiljnijem promišljaju o književnosti. U devedesetima, sada je to definitivno jasno, nijedan se časopis nije uspio nametnuti kao onaj koji bi u cijelosti profilirao i imenovao naraštajni senzibilitet. Razlozi tome su, pretpostavljam, dijelom globalno trendovski i čuče u disperziranu mitu o postmoderni, a dodatno se umnažaju kaotičnim događanjima koja su zahvatila ove prostore. Literaturom, ne statistikom i brojevima, nego, dakle, »posebnim stanjem jezika« svjedočiti o epohalnom štimungu, pokušavali su ili pokušavaju i »Homo volans« i »Zor« i »Godine« i »Libra« i »Godine nove« i »Aleph« i mnogi drugi slični časopisi, ali je, čini se, upravo »Plima« — otišla u tome ponajdalje, premda, na žalost, ne i dovoljno daleko. Naime, među inim spomena vrijednim imenovanjima (npr. karverovci), pisce devedesetih nazivalo se i plimašima. U tome ima i nešto istine. Prisjetimo se kako su sva četvorica pisaca kojima je Matica hrvatska objavila knjige u prošle godine pokrenutoj biblioteci prvih knjiga, manje-više literarno stasali u »Plimi« i oko nje.

No, tvrdoglava i teško obranjiva napomena u njezinu impresumu: »rukopise ne vraćamo, pjesme ne objavljujemo, teoriju prepuštamo drugima«, dobrim je dijelom kumovala nečitljivosti glavne struje u mladoj i najmlađoj hrvatskoj književnosti. Ali je zato takvo stanje stvari svojevremeno iznjedrilo možda i, unatrag desetak godina, najživahniju takovrsnu polemiku, između Dalibora Šimprage i uredništva »Plime« — a ponajviše Silvije Šesto, glavne urednice.

Tekstovi, dakle, drame i proze, objavljeni u ovome broju, malo čime, osim impresumskim nadnevkom, odaju da su objavljeni u Hrvatskoj, godine 2000. To, dakako, može značiti i da obiluju vrijednostima koje nadrastaju provincijalizam i potrošnu aktualnost, ali, bojim se, nije baš tako. Prve dvije drame, Tanje Radović i Živka Prodanovića, više su slijed monologa negoli dramski strukturiran dijalog, koji se opetovano bave sažvakanim dimenzijama otuđenja. Treći dramski tekst, Ramzes, Zlatka Jakobovića, u stilu Paljetkova govorenja o Augusti, parodira suvremenu zaokupljenost politikom, svodeći je na tjelesni razvrat, koji u trenutku kada je sveprisutan, nekim čudom, nije više društveno zazoran.

Urednički izbor proze zrcali odsutnost bilo kakva koncepta, što, načelno, može biti i dobro, ali bi u tom slučaju donja granica kriterija objavljivanju trebala biti kud i kamo viša. Ponuda varira od odlične, kakva je, recimo, priča Martina Petrinjaka, preko solidnih ili trendovskih proza Borisa Belaka i Sanje Kobasić, do frendovske (pretpostavljam) i samouredničke protažiranosti u slučajevima Marija Kovača i Tvrtka Rašplića.

Sve u svemu, »Plimin« zavjet čistoće, žanrovske, oblikovne, naraštajne i svake druge, morao bi imati domišljenije uređivačko uporište. Ovako, različitost pripuštenih poetika na možebitnu otvorenost baca sjenu površnosti.

Davor Šišmanović