Za prozu adrenalin nije dovoljan

Za prozu adrenalin nije dovoljan

Hellmuth Karasek, Das Magazin, Rowohlt Taschenbuch Verlag, Hamburg, 2000.

Jedan od najpoznatijih, svakako medijski najviše eksponiranih njemačkih književnih kritičara, Hellmuth Karasek, objavio je u šezdeset četvrtoj godini prvi roman, a kritike koje su ga dočekale potvrdile su uvjerenje mnogih kritičara da je bolje pisati o tuđoj prozi nego se sam u nju upuštati.

Karasek, član Književnog kvarteta, najgledanije njemačke emisije o književnosti pod vodstvom kritičarske ikone Marcela Reich-Ranickog, i bivši urednik kulture časopisa »Der Spiegel«, novinske institucije poslijeratne Njemačke, upustio se u romanu Das Magazin u reminiscencije o svom dvadeset dvogodišnjem radu u »Spiegelu«, koji je napustio 1996, ne sasvim svojevoljno.

»Spiegel« u zrcalu

Ime autora i naslov romana imali su efekta: izdavač Rowohlt potpisao je vrlo vrijedan ugovor i roman odmah izdao u sto tisuća primjeraka. U Njemačkoj, a pogotovo u Hamburgu, sjedištu redakcije »Spiegela«, roman se očekivao i s nestrpljenjem i sa zebnjom. Publika se naime pitala koga li će to Karasek u prvencu napasti, kakve će tajne otkriti i tko će se zapravo kriti iza nekog naizgled fiktivnog lika.

U pet poglavlja i više od četiristo stranica raspreda se o onome što inače ne izlazi iz zgrade redakcije jednog od najutjecajnijih časopisa u Europi. Daniel Doppler, Karasekov alter ego, dolazi u redakciju u trenutku kad je tjednik u zenitu slave. Magazin je institucija istraživačkog novinarstva i od iščekivanja njegovih otkrića naciji iz tjedna u tjedan zastaje dah. Ipak, u mehanizmu redakcije ne vrijede samo postulati poštenog novinarstva, nego i intrige, podmetanja, poniženja i mobbing. Iz prve ruke saznaje se kako funkcionira mehanizam kojim se u velikim novinama melju, uniformiraju i zapravo stvaraju vijesti, odnosno, politička zbilja.

Priča se o karijerama napravljenima u krevetu, samoubojstvima novinara pod stresom, plaćanju stotina tisuća maraka za informacije koje se ispostavljaju lažnima, alkoholizmu i ekstravagantnim feštama do sitnih sati, sve to pred kulisom općih mjesta njemačke poslijeratne povijesti, poput afere oko Uwea Barschela, medijske histerije nakon otkrića AIDS-a i slučaja Waldheim, ili prepričavanja susreta s ljudima poput Güntera Grassa, Güntera Walraffa ili pjesnika/šansonijera Wolfa Biermanna, zamaskiranima pod izmišljenim imenima.

Posvemašnja zbrka

Ipak, unatoč očekivanjima, roman je pravi antiklimaks. Das Magazin nepovezano je prisjećanje insidera tjednika koji je u mnogim trenucima odredio tok političkih događaja posljednjih desetljeća u Njemačkoj, ali ograničeno na redakcijske epizode, anegdote i opisivanje stvarnih osoba koje su s Karasekom radile. To su priče koje, nažalost, može ispričati svatko tko je ikada radio u nekom velikom uredu.

Na kraju krajeva, knjiga ostavlja dojam posvemašnje zbrke. Daniel Doppler zagušen je brigadama epizodista, koji su doduše opisani do u detalje, ali se zatim nikada više u knjizi ne pojavljuju, a i kad se pojave, ne igraju nikakvu bitnu ulogu za radnju. Radnja je lišena smjera i cilja, tako da knjiga ostavlja dojam da se ne mora čitati od početka, već se može početi i iz sredine ili s kraja, a da se ne propusti nešto bitno.

Ne piši vlastitu prozu!

Sve u svemu, to su reminiscencije novinara, kao i svaki novinar uživa u naletima adrenalina i redakcijskom stresu, kao i u moći da tekstovima izmijeni politički pejzaž svoje zemlje. I Karasek u tome uživa, istodobno ne zapažajući da istresanje žuči o »Spiegelovoj« mašineriji i svojim bivšim šefovima zapravo može biti zanimljivo jedino bivšim kolegama ili novinarima aspirantima, a ne širem čitateljstvu. Knjiga je pamflet čovjeka koji je promijenio strane i sada to svim silama želi dokazati. Nakon ovog iskustva Karasek će možda poslušati i savjet svog kritičarskog mentora Marcela Reich-Ranickog, koji se odavno zakleo da »nikada, ali stvarno nikada« neće objaviti vlastitu prozu.

Iva Krtalić-Muiesan