Vrhunska proza

Vrhunska proza, znalački prijevod

Herodot, Povijest, priredio i preveo Dubravko Škiljan, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

U dubokoj prazničkoj tišini protekloga se ljeta pojavila knjiga koja će unatoč takvu svojem pojavljivanju u pozvanih i odabranih, u onih koji znaju o čem je riječ, pobuditi veliku pozornost i u godinama i desetljećima što su pred nama zaokupljati mnoge od njih. Doista je, naime, znatna. Drugima će dati pristup i poravnati put do vrijednih i zanimljivih sadržaja. Ta je knjiga Herodotova Povijest, a istančani filolog Dubravko Škiljan preveo ju je iz izvornika i priredio, što će reći opremio uvodnom studijom, popisom literature, pregledom sadržaja po knjigama, bilješkama s potrebnim tumačenjima te indeksom vlastitih imena s njihovim sažetim tumačenjem. Izdala ju je Matica hrvatska kao 4. svezak svoje nove biblioteke grčkih i rimskih klasika, u kojoj nije davno što su kao prva tri sveska već izašli prijevodi Salustijevih povijesnih djela, Marcijalovih epigrama i Životopisi Kornelija Nepota. Urednik je te knjige i cijele biblioteke vrstan znalac i poznavatelj Darko Novaković, a njezin je nastanak potaknula i oko objavljivanja se brinula neumorna Matičina glavna urednica Jelena Hekman. Likovno ju je uredio prokušani Luka Gusić. Svima njima, svakomu za ono što je pridonio, treba već tu, na početku, reći: Hvala!

Temelj antičke proze

Pokretanjem toga niza Matica se hrvatska opet prihvatila jednog od svojih temeljnih zadataka u hrvatskoj književnoj kulturi, zadatka koji je u posljednje doba bio nekako izblijedio u svijesti i u Matičinoj izdavačkoj djelatnosti ostajao zanemaren. Brinući se opet da naša književnost dobije valjane prijevode grčkih i rimskih klasika, Matica pokazuje kako je na visini svojega zadatka i možemo se od toga osjećati opet bogatijima. Takvi su nam prijevodi jako potrebni, a Matica je za njih najprikladniji nakladnik jer ima sve preduvjete za to da sustavno i u širokom pregledu vodi brigu o takvim izdanjima, da održava potrebnu razinu stručnoga znanja i književnog ukusa, a oni koji se za njih zanimaju najprvo će ih kod nje potražiti.

Ova četvrta knjiga ima u tom nizu osobitu težinu. Ako se Matica hrvatska već po tradiciji brinula za Homera u hrvatskom prijevodu, pa joj se ne može prištediti prigovor što nikako da mu se u knjžarama pojavi novo i suvremeno opremljeno izdanje — a znanost je u posljednjih četrdesetak godina na tom polju toliko napredovala da čitatelju Ilijade i Odiseje nužno treba sasvim nova uvodna studija, sada je tu barem Herodot. I to nešto znači! Usporedba pak nije povučena nasumce. Kao što je Homer temeljan za antičko i preko toga za sve europsko pjesništvo, i osobito epiku, tako je Herodot temeljan za svu antičku prozu i preko toga za svu europsku, osobito pak za povijesno pripovijedanje.

Herodotova je Povijest doista jedno od najvažnijih djela svjetske književnosti, stoji pri njezinu vrhu, negdje uz Homera i Bibliju, odmah do njih. Tko ga ne pozna, ozbiljno je oštećen. Ostaje manjkav. Ono je u našoj kulturi prototip proznoga povijesnog djela. Sama riječ historija, povijest, u njegovu je naslovu dobila značenje koje ima za sve nas. Stoga je Ciceron rekao za Herodota da je pater historiae — 'otac povijesti'. Prije toga je ta riječ značila samo ispitivanje, napitivanje, istraživanje. A i poslije Herodota imala je dalje pored njegova i to značenje. Zato se u Rimljana prirodopis može zvati historia naturalis. To će reći prirodoslovno istraživanje.

Herodot je pak istraživao povijest. To je kao sudska istraga, ispitivanje svjedokâ. Takav je postupak kritički i znanstven, kako god mu mi danas u tom pogledu prosuđivali rezultate. Herodot nije prvi koji je krenuo tako. Manifest kritičke povijesti objavio je kojih sedamdesetak godina prije njega već Hekatej Milećanin riječima: »Ovo pišem kako mislim da je istina. Jer što Grci pričaju mnogo je i smiješno, kako se meni čini.« Herodot je stupao u njegovim stopama. Dugo je istraživao, ispitivao razne ljude u raznim krajevima ne bi li napitao prošlost, utvrdio o njoj istinu. I prosuđivao, dakako, vagao odgovore. Nakupio je o njoj mnoštvo podataka koji su njegovim čitateljima, ljudima s početka klasičnoga razdoblja helenske kulture, upravo ranoga Periklova doba, bili osobito zanimljivi. Iz njegove su knjige saznavali mnogo o stranim zemljama i narodima, osobito istočnim, te o tada već potonulom svijetu grčke arhaike, kojemu je s pobjedonosnim ratovima što su ih slobodni Heleni vodili protiv perzijskih kraljeva bio došao kraj. Zadovoljavao je želju za egzotikom i nostalgiju za životom kakav je otišao u nepovrat. Da bi se bolje shvatilo što to znači, treba imati na umu da je pisao o vremenima kada su u Helena muškarci nosili kosu skupljenu na zatiljku, spletenu u mnogo malih pletenica. U njegovo su vrijeme neki stariji ljudi još kosu nosili tako. Njih je, bit će, najviše i ispitivao. Herodot kao da iz arhaike govori klasici, koja je našoj europskoj kulturi u mnogo čemu postala obrascem. Nije na posljednjem mjestu upravo to što čini neodoljiv čar njegove knjige. Treba ju samo upoznati, pa da se on i osjeti, a putovi su tomu sada opet poravnani.

Opreka Istok-Zapad

U jednom je Herodot ipak posve nov i svoj. Od pripovijedanja o onome što je uspio saznati o prošlosti, o raznim vremenima, zemljama i narodima, zacrtao je sliku veličanstvenih razmjera. Našao je i dosljedno provukao nit po kojoj sva raznolikost njegova razvedena pripovijedanja dobiva cjelovit smisao. To je vjekovna suprotnost između Europe i Azije, suprotnost koja već time što je vjekovna njih povezuje u nerazdvojnu cjelinu suprotstavljene različitosti. Početci se tomu gube u mitskoj davnini, a u Herodotovo vrijeme doseglo je u pobjedonosnoj grčkoj obrani od višekratnoga nasrtaja perzijskog osvajača svoj dotadašnji vrhunac, osobito dramatičan. Herodot je, pod svježim dojmom toga događanja, odabrao to da mu pri tkanju djela kao velikoga platna bude nit vodilja. On nam je prvi svjedok svijesti o povezanosti Zapada i Istoka u razlici i opreci. Ta je pak svijest postala i ostala trajnim obilježjem upravo naše europske kulture. Samo je u europskoj kulturi u svako doba postojala bar u nekom obliku orijentalistika. U azijskima i afričkima nikad se nije pojavila okcidentalistika, niti u zametku. Njihovi pripadnici bavili su se europskom samo onda kad bi joj se predavali i preuzimali je. Dok ostaju svoji, ona ih uopće ne zanima. Herodot tu u nekom bitnom smislu doista stoji na našem početku. Zato nam je njegovo djelo osobito važno. A lijepo se čita jer ga nit vodilja nigdje ne sapinje. Govoreći o pojedinim temama, odgovarajući na pojedina pitanja svojega ispitivanja, nigdje joj ne podređuje to pripovijedanje. Sve što nam kazuje stoga je punopravno i zaokuplja svojom svježinom. Knjiga je to koju se s dobitkom može čitati i listajući.

U Herodota je uvijek živa svijest o različitosti Istoka i Zapada, Europe i Azije, o njihovoj suprotstavljenosti, pa i sukobljenosti. Doživljavanje toga sukoba oblikovalo mu je život. On zna kamo u tom sukobu pripada. Ali druga strana, ona istočnjačka, u njegovim se očima nikada, niti u primisli, ne pokazuje kao neljudska. U njega nema baš nikakve mržnje prema Istoku, iako je bio svjedok velikoga zla koje je taj Istok nanosio njegovu zapadnomu svijetu. Kako god su rane od toga još ljuto pekle, on svoje prihvaćanje ravnopravne ljudskosti Istoka nedvosmisleno izražava već kada, upravo veličanstveno, intonira svoje djelo. Prva mu rečenica u Škiljanovu prijevodu glasi ovako: »Ovo je prikaz povijesnog istraživanja Herodota Halikarnašanina zato da ono što su ljudi napravili ne padne s vremenom u zaborav, i da velika i čudesna djela što su ih izvršili i Grci i barbari ne ostanu bez spomena, kao ni ostali događaji, pa ni razlog zbog kojeg su međusobno zaratili.« Grci i barbari izričito su obuhvaćeni onim najprvo spomenutim i njima nadređenim sadržajem: ljudi. A jedni su i drugi, veli Herodot, izvršili velika i čudesna djela. Tu smo odjednom u duhovnom zavičaju. Te riječi kaplju u dušu upravo blagotvorno, u vrijeme kad smo, na osobit način pak sada i ovdje, suočeni barem na dvije strane s razjarenim ideologijama. One, iscerene, protivničkoj strani nikada ne bi priznale velika i čudesna djela. Ne dopuštaju svojim sljedbenicima da joj ih ikada priznaju. A Herodot čak počinje upravo s time.

Povijest: Borba sa zaboravom

Svrha je povijesti po njem borba sa zaboravom. Nastojanje da ono što je vrijedno pamćenja, što nas obogaćuje kad znamo za to, poslije kratkog proplamsaja životnoga svjetla u kojem je nastalo ne potone u mraku smrti i prošlosti. To je neravna borba u kojoj nema izgleda za potpunu i konačnu pobjedu. Sami smo i okruženi nadmoćnim mrakom. Nikakva nam božanska sila ne stoji uz bok. Ona je u svojoj mnogolikoj sveukupnosti prije podmuklo zasjedna i nama nesklona, nego što bismo od nje mogli tražiti pomoć i potporu. Odatle i ona duboka sjeta i rezignacija što zrači iz tečnih i lijepo oblikovanih Herodotovih rečenica. Njegova je Povijest, kažu neki, jedno od najtužnijih djela svjetske književnosti. Uostalom, ne valja zaboraviti da su Heleni govorili i to kako ne treba plakati nad upravo umrlim, nego nad novorođenim. To prihvaćanje bolnih ograničenja što ih u sebi nosi ljudski udio autentično je ozračje klasične starine. Ona nam je ostavila i to u nasljeđe.

Prva Herodotova rečenica, kapajući onako blagotvorno u dušu, dopušta i to da se stvori bar neka predodžba o Škiljanovu prijevodu. Osobito onima koji poznaju i njezin izvornik. Tu ništa nije izostavljeno niti zanemareno, ništa olako žrtvovano, a opet ništa ne zapinje, sve se prima bez trenja i otpora. Rečenica pak nije jednostavna, mnogoslojna je i natrpana sadržajem. Nije »misao izrečena riječima« nego je prije njihovo klupko. Ali u Herodotovu izvorniku ono je sređeno i pregledno je svakomu tko je naučio baratati riječima i izvan svakodnevna razgovora. Odmjereno je i odvagano, oblikovano i uravnoteženo. Takvo je i u Škiljanovu prijevodu, a da se nigdje nije prenapregnula izražajnost hrvatskoga književnog jezika. Može li prevoditeljev uspjeh biti veći?

Škiljan prevodi vrhunski, podjednako znalački i osjetljivo. S koje mu god strane primamo prijevod, na velikom smo dobitku. Ispunjava najvažniji uvjet za to: Izvrsno zna i stari grčki i hrvatski. Birajući između raznih izražajnih mogućnosti, umije voditi računa o kontekstu, o konotacijama, o stilskim obilježjima i registrima. Tko rasklopi tu knjigu, neće se samo okoristiti, obogatiti znanje i naobrazbu, steći novih vrijednih sadržaja, dograditi ono o čem razmišlja, nego će i naprosto uživati. Na najvišoj intelektualnoj i duhovnoj razini. Sad sam u napasti da napišem kako je taj Škiljanov prijevod »veliko i čudesno djelo«. S nešto smjelosti moglo bi se to i napisati i stajati iza napisanoga. Ipak neću. Da se ne ogriješnim o ono helensko: mZd#n ágan — 'ničega previše'.

Matica hrvatska već je jednom izdala prijevod Herodotove Povijesti. Prevoditelj je bio naš vrhunski grecist i veliki sintaktičar August Musić. Bilo je to još 1887. Taj izvanredno znalački i pomno točan prijevod legao je u temelje novije hrvatske kulture. Škiljan ga ne spominje samo, nego i ističe sa svim dužnim pijetetom i poštovanjem. Izriče mu i svoju zahvalnost. Kaže, međutim, s punim pravom i to da je u samoj naravi prijevoda da teško može zadržati trajnu vrijednost, da svako vrijeme treba svoje prijevode bitnih i mjerodavnih tekstova.

Ostaje još samo da nam čestitam na tom novom Herodotu!

Radoslav Katičić