Vođenje kazališta je maraton

Vođenje kazališta je maraton

Režiram onoliko koliko mi je potrebno da održim kondiciju. Morao sam zanemariti režiju. Ozbiljno sam se prihvatio ravnateljskog posla. Imam viziju kakvu kazališnu kuću želim stvoriti i želim je dovesti do optimalnih rezultata. Radim koliko je moguće sistematično, polako. Ne treba težiti postizanju brzih i spektakularnih rezultata. To je moguće, ali samo jednokratno

S Janezom Pipanom, uglednim slovenskim kazališnim redateljem i ravnateljem Drame Slovenskog narodnog gledališča Ljubljana razgovarali smo u povodu gostovanja njegova kazališta u Dramskom kazalištu Gavella.

Po kojim ste kriterijima odabrali upravo ove četiri predstave koje će gostovati u Zagrebu?

— To je izbor iz više od dvadeset predstava koje trenutno imamo na repertoaru. Izostavili smo one koje su bile viđene u Zagrebu u nekom drugom kontekstu, poput Ljudomrznika koji je bio na Danima satire. Željeli smo tim izborom dati presjek kroz našu programsku orijentaciju. Naravno, tu ne može sve stati, jer naš repertoar ide u znatno više od četiri pravca. Između ostalog, naša mala scena je isključivo posvećena novoj, prvenstveno suvremenoj europskoj drami komornog tipa. Zadnje je desetljeće obilježeno tom formom.

No, od takvih predstava neće u Zagreb doći niti jedna, nego smo s male scene odabrali predstavu Vita i Virginia, koja je dramatizacija korespondencije, za koju smo smatrali da će zbog teme biti zanimljiva zagrebačkoj publici. To je priča o dvije spisateljice, Virginiji Woolf, koja je obilježila književnost dvadesetog stoljeća i Viti Sackville-West, koja je tijekom svog života bila poznatija, ali je danas gotovo zaboravljena i koja je bila prva žena u Europi koja je javno priznala svoje sklonosti prema istom spolu. To je lijepa priča o ljubavi i prijateljstvu, odnosu dviju žena, koju je redatelj Boris Cavazza napravio iščišćenim, minimalističkim jezikom. Činilo mi se da je ta predstava posebna i najbolja za početak.

Zatim slijede tri predstave s velike scene. Prva među njima je Lorenzaccio, naša najnovija premijera, koju je režirao mladi redatelj Sebastijan Horvat. Budući da u Drami SNG rade različitiji redatelji, do najiskusnijih, poput Mile Koruna, klasika slovenske režije, smatrali smo da je dobro predstaviti različite poglede, čitanja i poetike koje trenutno postoje u slovenskom teatru. Lorenzaccio je moderno, nekonvencionalno čitanje jednog velikog, klasičnog teksta.

Nakon toga odigrat ćemo Idiota F. M. Dostojevskog u režiji Mile Koruna koji je sam napravio i prilagodbu koju on naziva montažom. To je do sada neviđen pristup jednom klasičnom, velikom romanu Dostojevskog. Zadnja predstava je Čekajući Godota u režiji Dušana Jovanovića koji je pronašao drugi pogled na tu dramu, koji bi mogli nazvati svijetlim.

Za razliku od prevladavajućeg mišljenja da je to pesimističan, mračan i nihilističan komad, naša je predstava rađena drugim jezikom koji u tom komadu otkriva svjetlost, humor, životnu radost. Bitna intervencija u čitanje tog komada, po meni najznačajnijeg dramskog teksta dvadesetog stoljeća, jest da ga igraju mladi glumci koji donose novi senzibilitet u tu dramu. Odabrali smo ono što su kritika i publika ocijenile najboljim, birajući istodobno tekstove koji se trenutno ne izvode u Zagrebu i nadamo se da će privući neko zanimanje.

Intenzivno surađujete s Dramskim kazalištem Gavella razmjenjujući više predstava. Kako ste se odlučili upravo za DK Gavella, a ne, primjerice, za HNK Zagreb kao nacionalnu kazališnu kuću s kojom razmjenjujete manje predstava?

— Mi ponekad gostujemo u HNK i s njima razmjenjujemo predstave, no otkada je u DK Gavella došla Željka Udovičić, ta je kazališna kuća pokazala veliki interes i inicijativu za tu razmjenu, a naše je gostovanje lani bilo fantastično organizirano. Mi smo to pokušali uzvratiti prilikom njihovog dolaska u Ljubljanu. Njihove predstave imale su veliki odaziv publike, te smo stoga odlučili nastaviti tu suradnju. S druge strane, i repertoar Gavelle je kompatibilniji s našim. Oni imaju predstave koje su drugačije od naših, koje možemo pokazati u Ljubljani.

Mi tu razmjenu izvodimo s više kazališta u Europi. U vrijeme kada su kazališni festivali u krizi i kad ih ima sve manje i sa sve manje novca to je dobar način da predstave putuju. Moram reći da to prilično uspješno radimo. Ove godine bili smo u Bonnu, Varšavi, a spremamo se gostovati i u Rijeci, Skopju, Sarajevu i Budimpešti. To je dobar način ne samo da predstavimo svoju produkciju, nego i da obogatimo svoj repertoar.

Koja je predstava DK Gavella imala najbolji odjek u Sloveniji?

— Na prošlom je gostovanju nesumnjivo najbolje prošla predstava Closer, upravo zbog scenske jednostavnosti i veoma dobrih glumačkih interpretacija. Slovenska publika najviše cijeni glumce.

Svojedobno ste režirali i u Hrvatskoj. Koja biste iskustva izdvojili kao najzanimljivija?

— Prije dvanaest godina sam u DK Gavella režirao Vojvotkinju od Malfyja, a u Rijeci Šeligovu Slovensku saunu. S obzirom na tako malo predstava, ne smatram da sam u Hrvatskoj ostavio veći redateljski trag. Osamdesetih godina radio sam u Slovenskom mladinskom gledališču, sve sam svoje snage usmjerio tamo, ne gostujući mnogo u drugim kazalištima. Otkad sam došao u SNG kao ravnatelj, ne radim nigdje izvan tog kazališta. Sebe kao redatelja žrtvujem, no to je moj izbor.

Poznato je da ste potpuno posvećeni SNG-u: idete na sve predstave, sva gostovanja. Režirate svega jednu predstavu godišnje. Je li vam to dovoljno i smatrate li da svoj umjetnički potencijal dovoljno iskazujete svojim ravnateljstvom?

— Režiram onoliko koliko mi je potrebno da održim kondiciju. Morao sam zanemariti taj vid svog angažmana zbog nekih drugih stvari. Ozbiljno sam se prihvatio ravnateljskog posla koji radim od 1994. Imam viziju kakvu kazališnu kuću želim stvoriti i želim je dovesti do optimalnih rezultata. Radim koliko je moguće sistematično, polako, znam da je to maraton i da ne treba težiti postizanju brzih i spektakularnih rezultata. To je moguće, ali samo jednokratno. Rad me veseli i imam zadovoljštinu u tome da nastaju dobre, uspješne predstave koje rade neki drugi ljudi.

To je za mene kao redatelja opasno, jer svoje ambicije u nekom simboličnom smislu ostvarujem preko drugih, ali mi se čini da je sada to potrebno zbog zaista dobrog glumačkog ansambla u SNG-u, koji bez pretjerivanju mogu nazvati dream teamom, s vrlo dobrim glumcima svih naraštaja. Došla je nova generacija mladih glumaca koji postaju zvijezde i zbog njih mi je taj posao privlačan i zanimljiv, te ga želim izgurati do kraja.

Koje su osnovne programske i umjetničke odrednice na kojima se temelji vaš rad u SNG-u?

— Kao umjetnički ravnatelj teatra otvorio sam SNG svim pravcima i tendencijama u suvremenom kazalištu, ne samo u slovenskom, nego i u europskom kontekstu. To znači da sam pozvao nove i mlade ljude, da sam težio da nacionalni teatar ne bude kuća klasike, nekog tradicionalnog, pomalo konzervativnog kazališta, nego da to sve više bude živo kazalište koje korespondira s vremenom, sa stvarima koje se danas dešavaju, tako da su jedan od glavnih pravaca u repertoaru nova redateljska čitanja bitnih, temeljnih klasičnih tekstova.

Drugi element je otvorenost prema novijoj drami. Pratim ažurno gotovo sve što se danas u svijetu piše za teatar i ono što je po mojoj procjeni najbolje uvrštavam u repertoar. Dakle, težim informirati publiku o onome što se događa u kazališnom svijetu. Nadalje, pratim i slovensku dramu i surađujem s autorima, često i vrlo blisko, tako da oni pišu tekstove za naše kazalište. Iako danas ima manje kvalitetnih domaćih drama nego što je bilo prije petnaestak godina, uspijevamo u svakoj sezoni praizvesti barem jednu slovensku dramu.

Četvrti element je da ono što napravimo pokažemo što širem auditoriju. Slovenija kao mala zemlja ima ograničen broj kazališnih gledatelja i stoga se ne smijemo ograničiti samo na taj krug, nego naći načine da svoj rad pokažemo šire i iz toga proizlazi suradnja s drugim kazalištima i sudjelovanje na festivalima. Dakle, bitno je da je teatar živ, relevantan, stalno u velikom pogonu, da ljudi stalno rade, stvaraju i osjećaju da je to što rade zaista značajno.

Kako uspijevate financijski u jednoj sezoni ostvariti više od deset premijera?

— SNG je lani postavio dvanaest premijera. Država pokriva četrdeset posto troškova, dok ostatak zaradimo prodajom karata. Naučili smo raditi s malo novaca.

Koliki je vaš proračun, a kolika cijena ulaznica?

— Proračun SNG-a je osam milijuna maraka. Država pokriva milijun kuna za program, dok ostatak čine plaće i materijalni troškovi. Cijena kazališne ulaznice je dvadeset maraka.

Kolika je posjećenost vaših predstava?

— Kazalište u Sloveniji ima još uvijek mnogo publike. U Sloveniji ima više kazališnih kuća nego ikad. Svaki dan u Ljubljani ima između pet i deset kazališnih događaja. No, svi oni imaju publiku. Drama SNG ima između osamdeset i sto tisuća gledatelja godišnje. Posjećenost naših predstava je osamdeset posto, no ja smatram da je naš optimum u toj jakoj utakmici devedeset posto.

Danas igrate i mnoge reprize, što nekad nije bio slučaj.

— Na repertoaru trenutno imamo 25 predstava. Na kraju sezone će ih biti više od trideset. Najstariji je Hamlet, s kojim sam se ja predstavio kao ravnatelj 1994. godine, a dosad je imao više od sto izvedbi.

HNK ima u svom sastavu operu i balet na što troši većinu sredstava, a vi ste se prije nekoliko godina od njih potpuno odvojili. Smatrate li to dobrim potezom?

— Kod nas je to na sreću razdvojeno. U Ljubljani su to dva odvojena kazališta u vlastitim zgradama, a od 1992. smo i potpuno odvojene ustanove. Do tada je to bio jedinstveni SNG s dvije kuće i dva ansambla, dok smo danas potpuno razdvojeni.

Kako danas gledate na režiju u odnosu na razdoblje kada ste bili u Slovenskom mladinskom gledališču?

— Poetiku režije određuje i prostor gdje se predstava izvodi. Sigurno je da je u Mladinskom gledališču nekonvencionalan prostor odredio poetiku predstava i moju poetiku. Taj prostor je potpuno različit od klasične scene. U tom pogledu nisam bitno promijenio svoj stav u odnosu na to što je režija i što treba biti inscenacija dramskog teksta, koja proizlazi iz samog teksta, ali i iz konteksta vremena u kojem predstava nastaje. I jedno i drugo su bitni sastojci teatra i bez jednog od njih teatar je oštećen i nepotpun.

Koja vas gostovanja i festivali još očekuju u ovoj sezoni?

— Gostovanje u Zagrebu početak je velike turneje. Za Borštnikovo srečanje u Mariboru izabrano je čak sedam naših predstava, šest u natjecateljski program i jedna izvan njega, što je rekord. Idemo u Sarajevo, na MESS, s Ljudomrznikom. Uz ta gostovanja pripremamo nove premijere. Imamo usporedne podjele, pa uvijek igramo barem dvije predstave, a ponekad i pet različitih predstava dnevno.

Razgovarao Zlatko Vidačković