Vijenac 172

Film

VideoVizor

VideoVizor
slikaVideo

Talentirani gdin Ripley (The Talented mr. Ripley)

Iako kritika nije baš najbolje prihvatila dramski spektakl Engleski pacijent — prema mojem mišljenju reakcije su ipak bile preoštre — komercijalni uspjeh i devet osvojenih Oscara omogućili su redatelju Anthonyju Minghelli sigurnu budućnost. On je to sjajno iskoristio i već prvim filmom pokazao da nije čovjek jednoga hita. Ekranizacija istoimenoga romana Patricie Highsmith — prvi put objavljena pedesetih — sjajan je film koji se u današnjoj holivudskoj produkciji doimlje poput dara s neba. »Jeste li ikada poželjeli biti netko drugi?«, središnje je pitanje i dramska okosnica toga psihološkog trilera o momku koji stjecajem okolnosti postaje ubojica. Njegova je amoralnost gledateljima prihvatljiva jer ne samo da je u konačnici riječ o tragičnom liku — što je razlika od romana — već su i njegove žrtve uglavnom vrlo odbojne osobe. Film je sjajno režiran, priča je pregledna i napeta, snimateljski rad izniman, dok su uloge redom izvanredne. Posebno bravurozan nastup zabilježio je Matt Damon kao nesretni Tom Ripley pokazavši da je njegov talent mnogo raskošniji od slike zlatnog američkog dečka.

slika13. ratnik

(The 13. Warrior)

Jedan od najproblematičnijih projekata devedesetih na kraju je i završio loše: kritike su bile uglavnom porazne, a komercijalni odjek bio je katastrofalan. Nema dvojbe da su posebno bili razočarani ljubitelji Johna McTiernana, koji je hitovima Umri muški, Predator i Lov na Crveni oktobar nametnuo nove akcijske standarde. Nakon kreativnih razmirica McTiernan se odrekao filma pa je konačnu verziju nadgledao autor scenarija i koproducent Michael Crichton, što je rezultiralo velikim šlamperajem jer se film uistinu doima nedovršenim. McTiernan je inzistirao na grafičkom prikazu nasilja i spektakularnijoj formi — što je i logično jer je riječ o (pseudo)povijesnom akcijskom spektaklu o sukobu vikinga i misterioznih ljudi-medvjeda — a koliko su gledatelji izgubili najbolje se vidi iz završnog obračuna u kojem je McTiernan još jednom pokazao svoje redateljsko majstorstvo u akcijskoj formi. Poseban je promašaj lik Antonija Banderasa kao Arapina i čuvenoga trinaestog ratnika koji jedini može zaustaviti horde ljudoždera: iako predstavljen kao glavni junak i spasitelj, on je zapravo potpuno sporedan dramski lik.

slikaŠesto čulo

(The Sixth Sense)

Ono što u pisanom obliku ostavlja dojam vrlo jednostavne priče o dječaku koji vidi mrtve postao je senzacionalan megahit sa zaradom od čak sedamsto milijuna dolara. Redatelju i scenaristu M. Nightu Shyalamanu prigovaralo se na nelogičnosti u priči, no nitko mu nije mogao osporiti rafiniranu režiju, inteligentno građenje napetosti i sablasne atmosfere, odličan rad s glumcima (Haley Joel Osment, Toni Collette, Bruce Willis) i neočekivan rasplet. Osim što je riječ o pametno zaokruženoj cjelini — ne tek filmu koji je skrenuo pozornost trik-obratom u završnici — riječ je i o fenomenu. U današnjem Hollywoodu napraviti ovako nenametljiv film, bez imalo narativne agresivnosti i spektakularnosti u formi, i postići takav uspjeh doista je za svaku pohvalu. Nije nikakvo čudo da se Shyalamanov novi saspens-triler Unbreakable očekuje s velikim zanimanjem.

slikaLjubav jedne žene

(Tumbleweeds)

U središtu pažnje ponajprije zbog hvaljenog nastupa britanske glumice Janet McTeer — koja je uz mnoštvo glumačkih nagrada imala i nominaciju za Oscara — film koscenarista i redatelja Gavina O'Connora zapravo je poprilično zbunjujuće i nesuvislo djelo. Priča o samohranoj majci i njezinoj mladoj kćeri s kojom svako malo mijenja mjesto stanovanja zbog problematičnih ljubavnih veza pati od dramske površnosti i plitke karakterizacije likova i uopće nije jasno što je redatelju bio cilj: socijalka, komedija, intimistička drama o odnosu majke i kćeri ili pak nekakva drama o (kvazi)emancipiranoj ženi u svijetu sebičnih i grubih muškaraca. Zašto bi gledatelj suosjećao s likom Janet McTeer — nije baš najjasnije, jer ona je neodgovorna i lakomislena žena o kojoj baš i ne znamo previše.

slikaFaktor zaleđivanja (Chill Factor)

Da se glavnih uloga nisu prihvatili oskarovac Cuba Gooding Jr. i mlada zvijezda u usponu Skeet Ulrich, ovaj bi filmić završio na donjoj polici videoteke predviđenoj za B i C uratke. Objektivno ovom filmu i jest tamo mjesto jer zaplet o dvojici amatera — dostavljaču sladoleda i prodavaču u krčmi — koji razorno kemijsko oružje nazvano Elvis ne žele predati profesionalnim ubojicama koji su im na tragu banalan je i neuvjerljiv. Istina, ovaj akcijski triler s klasičnom buddy-buddy formulom spašava na trenutke glavni glumački duet, ali to je nedovoljno za bolji ukupan dojam.

DVD

slikaZa njegove plave oči (Mickey Blue Eyes)

Vrlo solidna komedija bezrazložno je napadana, iako bi dojam bio mnogo bolji da je do kraja zadržan parodijski ton. Ipak, prvi sat filma sadrži dovoljno gegova i poruge s gansterskim žanrom: Hugh Grant ponovno se pokazao odličnim u ulozi zbunjena Engleza koji se ovaj put našao usred njujorškoga mafijaškog miljea, a posebno treba pohvaliti Jamesa Caana kao mafijaša nježna srca. S ovim DVD-izdanjem i nezavisna filmska kompanija Blitz priključuje se domaćem DVD-tržištu, što je za svaku pohvalu. Film je istodobno objavljen i na VHS-u, no ako ste u prilici, svakako ga pogledajte na DVD-u. I widescreen-slika (1,85:1) i ton (5,1) vrhunski su, no kako je ovo komedija, nema tu nikakvih audio-vizualnih atrakcija. Ovaj DVD nudi i originalni kinoforšpan te audiokomentar redatelja Kellyja Makina.

slikaVrtoglavica (Vertigo)

Neuništivi klasik i remekdjelo velikoga Alfreda Hitchcocka bizarna je priča o detektivu akrofobičaru koji se zaljubljuje u djevojku koju uhodi, a koja misli da je reinkarnacija žene sa slike, a taj maestralan spoj ljubavne i psihološke drame te trilera s neočekivanim raspletom u savršenoj Hitchcockovoj izvedbi nije bez razloga uvršten među vrhunce sedme umjetnosti. Nakon više od četiri desetljeća Vrtoglavica je zablistala u punom sjaju u potpuno restauriranoj verziji. Spektakularan snimateljski rad dolazi do maksimalnog izražaja u sjajnom widescreen-formatu (1,85:1), a s obzirom na starost produkcije boje su upravo začuđujuće žive i bogate. Zvuk je doživio transformaciju u 5,1 miksu, i to se itekako osjeća: dijalozi su čisti i dojmljivi, sugestivna glazba Bernarda Herrmanna još je impresivnija, a više puta bit ćete počašćeni i ambijentalnim surround-zvukovima. Kad tomu pridodate i polusatni dokumentarac o restauraciji i povijesnom značenju filma, audiokomentar restauratorskog tima i članova ekipe koja je sudjelovala u snimanju filma, dva kinoforšpana, informacije o produkciji i filmografiji, jasno je da je ovo sjajan disk.

Stjepan Hundić

Vijenac 172

172 - 5. listopada 2000. | Arhiva

Klikni za povratak