Uzaludno štivo

Stojan Vrljić, Jezik naš hrvatski, Logos Split, Matica hrvatska Mostar, Split, 2000.

Pod zajedničkim naslovom Jezik naš hrvatski sabrano je devet autorovih članaka objavljenih u časopisima i zbornicima u posljednjih trinaest godina. Članci nisu poredani kronološki, stvarajući tako nepreglednu cjelinu, tim više što Proslov najavljuje kako će u tekstovima biti vidljivi odjeci različitih političkih prilika.

Prvi članak, istoga naslova kao i cijela knjiga, najopćenitiji je mogući osvrt o jeziku: »Jezik je prozor u svijet.«, »...jezik je organ ljudske misli.«, »Jezik je poput doma u kojem obitavamo.«.

Na četrdesetak stranica, uz nebrojene primjere, Vrljić analizira jezik i stil širokobriješkog novinara Frane Vukoje. Izlaganje napreduje postupno (gotovo neopazice), pa tako u podnaslovu Turcizmi na tri strane čitamo različite verzije iste konstatacije, kako su turcizmi u hrvatskom standardnom jeziku stilski obilježeni.

Bilješke ispod teksta svakako su zanimljiviji dio knjige. Citat iz Andrićeva djela Omerpaša Latas zauzima cijelu stranicu teksta ispisana petitom.

Najviše poleta mašti autor daje u analizi nekoliko pjesama Veselka Koromana. Pogledajmo samo najuspjelije odlomke. Koromanova pjesma I dok sam na putu počinje strofom: »I dok umoran sjedam, evo ovako, / na kamen jedan, da mi priđe / s krunom na glavi i haljinom / bijelom, kako vele, žena slavna — / ne znam što bih, ne znam što bih.« Sigurno ste, pročitavši »žena slavna«, pomislili na neku slavnu glumicu, ali ne dajte se zavesti od pjesnika. Pogledajmo kako analizi pristupa Vrljić: »Tako i sintagma 'žena slavna' ima dublje značenje u pjesmi za razliku od onog (pomalo banalnog) značenja kakvo ima u razgovornom stilu (Brigitte Bardot, Sophia Loren, npr.). Odnos između ta dva značenja predstavlja kontrast: 'žena slavna' izraz uzet iz razgovornog stila poprima u pjesmi sasvim novo značenje.«

Naslov druge Koromanove pjesme, Sada već, može se lako objasniti, naravno, razgovornim stilom: »Tako je i s naslovom 'Sada već' koji je 'posuđen' iz razgovornog stila. Bezbroj puta smo sami izgovorili 'već sada'. 'Već sada' je neutralno i stilski neobilježeno...«

Pjesma govori o smokvama koje zriju, opadaju i leže ispod stabla. Druga strofa počinje stihovima: »Nisu ih pojele ptice, ni ruke / moje sestre nisu ih obrale...« Knjiga doseže vrhunac u Vrljićevoj analizi tih stihova. Bez obzira na to što je jasno da ptice jedu smokve, a da ih ruke beru, te što postoje dvije rečenice, svaka sa svojim subjektom i predikatom, kao što i interpunkcija potvrđuje sve ovo što je samo po sebi jasno, bez obzira na sve to, dr. Vrljić će napisati: »U prva dva stiha druge strofe čini nam se kao da se javlja izmaglica u značenju: 'Nisu ih pojele ptice, ni ruke / moje sestre nisu ih obrale' tako da čitatelj može postaviti pitanje: 'Jesu li ruke pojele ili nisu obrale smokve?'. Igrom zamišljene personifikacije koja je dominantna stilska figura u ovoj strofi Koroman postiže gotovo dramsku napetost.« — ??? Zarez! Znači li išta zarez? Ne treba daljnjih komentara. Ipak, napomena: takvo nemoguće pitanje previđa i to da su oba glagola negirana.

U nastavku možete pročitati kako je Cesarićeva pjesma Pjesma mrtvog pjesnika gotovo prepjev Koromanove pjesme Sada već, i to neuspješan prepjev. Evo zašto: »Koroman je svoju pjesničku poruku uokvirio u sliku o smokvama dok je Cesarićeva poruka izravna. Tako 'uvijena u smokve' Koromanova pjesma čini se konzumabilnijom od izravne Cesarićeve poruke.«

Vrljić se osvrnuo i na Koromanovu pjesmu Iz dolova vlažnih u kojoj se nalazi stih jeziča odnekud vjetar pred zoru. Ako ste pomislili da bi Vrljić mogao dati kakvo drugo objašnjenje osim onog u kojemu razgovorni stil kao deus ex machina razrješava sva pitanja, prevarili ste se: »U razgovornom stilu jezičati donosi uglavnom negativne konotacije: 'jezičara' je na primjer žena duga jezika. A vidimo kako i 'vjetar jeziča'...« Ovdje je navedeno samo nekoliko primjera Vrljićevih razmatranja o jeziku koji ilustriraju autorov pristup karakterističan za cijelu knjigu.

Spomenute analize slijedi suhoparan tekst o kontrastivnoj lingvistici i članak o prijevodima Jesenjinove pjesme Jesen. Priloženi su i Vrljićevi osvrti na knjige Krunoslava Pranjića (Jezikom i stilom kroza književnost, 1986), Marka Dragića (Duša tilu besidila, 1997) i Snježane Jelinić (Put budnosti, 1999).

Sve u svemu, stotinjak strana uzaludna štiva, nevjerojatnih zaključaka, gramatičkih propusta, stilskih nedotjeranosti i jednoličnih, nategnutih objašnjenja. Ili, Vrljićevim riječima: knjiga je stilski obilježena jer je kontrastivna razgovornom stilu.

Vesna Zednik