Umjereno provokativno

Umjereno provokativno

Deveti međunarodni filozofski simpozij Dani Frane Petrića, Cres, 17-19. rujna 2000.

Nakon ljetne stanke, sredinom rujna održan je drugi dio simpozija posvećenog filozofu Frani Petriću. Izlaganja koja su prvotno bila predviđena za lipanj, zbog organizacijskih su poteškoća odgođena, te je simpozij podijeljen na dva dijela. U tom dijelu simpozija koji se već devet godina za redom održava u rodnome gradu poznatog renesansnog mislioca, održano je petnaest predavanja. Za razliku od prvoga dijela, znatno manji broj sudionika ovaj put je omogućio nešto ležerniju atmosferu, a gotovo sva izlaganja bila su na hrvatskom, čime je simpozij tek formalno bio međunarodni. Iako simpozij ima stalnu temu Petrić-platonizam-aristotelizam, predavači su obuhvatili iznimno širok krug tema pokrivajući raspon od književnih, estetskih, teoloških, glazbenih, pa sve do metalurško-strojarskih aspekata — toliko, dakle, o interdisciplinarnoj usmjerenosti simpozija.

Platonova prispodoba o špilji

Luciana Borsetto sa Sveučilišta u Padovi u svom je izlaganju »Figure di Proteo nell'epica sacra del Rinascimento. Patrizi tra Sannazaro e Tasso« govorila o figurama Proteja u troje renesansnih autora. Ona Petrićev spjev Eridano uspoređuje sa Sannazarovim De partu virginis i Tassovim Oslobođenim Jeruzalemom. Smještajući Eridana u navedeni kontekst renesanse epike, Borsetto ovaj spjev čita na neoplatonički način pritom razmatrajući kršćanski pojam čudesnog. Luciana Borsetto inače predaje talijanistiku, a osim toga prevela je mnoga djela hrvatskih klasika na talijanski. Nikola Skledar s Instituta za društvena istraživanja govorio je o Platonovoj i Aristotelovoj antropologiji. U konciznom i vrlo preglednom izlaganju bilo je riječi o nekim etičkim i političkim aspektima grčke filozofije s naglaskom na položaj čovjeka u društvu i kozmosu. Čovjek je prije svega duhovno i umno biće, a ono bitno ljudsko po Aristotelu obuhvaća trojni prostor teorijskog, poietičkog i praktičkog. Upravo s aspekta čovjekova položaja u kozmosu značajan je doprinos dao Max Scheller, najznačajnije ime suvremene antropologije te autor koji je doista ušao u dijalog sa prethodnicima i suvremenicima. Nikola Stanković s Filozofskog fakulteta Družbe Isusove koncentrirao se na opus Lava Šestova, kritičara filozofije, ali i njena apologeta. Polazišna je točka njegov odnos spram Platona i platoničke filozofije, ali je naglasak ipak na ontološkim pitanjima i na Biblijskoj teologiji. Šestov je neuhvatljiv mislilac revolucionarnog zanosa, jer istodobno kritizira novovjekovni racionalizam, ali i platonički idealizam. Na jednom mjestu u potpunosti izokreće poznatu Platonovu prispodobu o špilji tvrdeći da su zapravo ideje sjene realnih stvari, a ne obrnuto. Smionost mnogih Šestovljevih stavova i njegova filozofska provokativnost bili su poticaj za živu diskusiju među sudionicima.

Snježana Paušek-Baždar iz Zavoda za povijest znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti razmotrila je neka Platonova i Aristotelova djela i učenja iz aspekta alkemijske teorije. Egzoterična kemijska znanja o uzrocima stvari nastala su na presjecištu povijesti, filozofije i tehnologije. Njezina je teza da su neki starogrčki spisi, npr. poznati Platonov Timej i Aristotelov spis O nastajanju i nestajanju, odigrali značajnu ulogu u daljnjem razvoju alkemije, pogotovo u arapskom svijetu koji je do tih spisa došao prije negoli ostatak Europe. Na ovaj tematski blok o arapskoj znanosti i međusobnim utjecajima nadovezalo se predavanje Dževada Zečića s Mašinskog fakulteta u Zenici, koji je govorio o međusobnim utjecajima arapske i europske matematike. U preglednom predavanju s kratkim uvodom u povijest arapske znanosti i kronološkim razvojem iste, Zečić je pokušao izvesti genezu arapske matematike iz indijskih brojeva, ali i ustvrdio kako je mnogo toga još nejasno i nepoznato. Shematski je prikazan put arapskih brojeva do Europe, te njihovo konačno prihvaćanje u razdoblju renesanse, kada su veze dvaju civilizacija bile na vrhuncu. Prihvaćanjem indijsko-arapske matematike, europska je znanost doživjela neočekivan procvat. U Bosni koja je tada bila pod turskom vlašću još uvijek su sačuvani vrijedni arapski rukopisi matematičkih djela. Ćiril Čoh, profesor na Varaždinskoj gimnaziji, koncentrirao se na Platonovu sintagmu »vrijeme kao pokretna slika vječnosti«, tj. na odnos vremena i vječnosti i njihov mogući razmjer. Pri jednom takvom numerološko-ontološkom problemu ključni je problem proporcija, a ključna paradigma slika. Stoga se Čoh poslužio modelom zlatnog reza da bi riješio ovaj problem, pritom se kritički osvrnuvši na Davida Rossa i njegovo tumačenje Platona. Iako dosta hermetično, Čohovo je izlaganje izazvalo pažnju, tim više što je i sam Platonov koncept i dandanas predmet rasprava.

Petrićev pojam vremena

Ennio Stipčević s Odsjeka za povijest hrvatske glazbe govorio je o Ghirlandama Stefanela de Petrisa, filozofovog prezimenjaka, također sa Cresa. Detaljno analizirajući ovo djelo (koje je čitateljima dostupno u Matičinom časopisu »Kolo«), Stipčević smatra da je riječ o ostvarenju koje o konceptu suodnosa glazbe i kazališta u hrvatskoj renesansi donosi sasvim drugačiju sliku od dosada postojeće. Igor Škamperle s Filozofskog fakulteta u Ljubljani u vrlo zanimljivom izlaganju Harmonia universalis u vrijeme novih kozmoloških otkrića analizira sliku svijeta u drugoj polovici 16. st. Nakon Kopernika slika svijeta se radikalno promijenila, a time i pitanja o ulozi i smislu čovjeka. Nove, Brunove i Keplerove interpretacije solarnog sustava morale su se izgraditi u dijalogu s aristotelizmom, a u svemu tome je značajnu ulogu imao i Petrić, čije je originalni doprinos danas nažalost zapostavljen i zanemaren. Brunov osvrt na Petrića i njegov koncept beskrajnog apsolutnog univerzuma pretpostavka je fizikalne teorije o bezgraničnom svemiru, te se u tom smislu filozofsko-fizikalni dijalog nastavlja i danas.

Iduća su dva izlaganja bila orijentirana na specifične ontološke aspekte Petrićeve filozofije. Mihaela Girardi Karšulin s Instituta za filozofiju govorila je o Petrićevu pojmu vremena. On se temelji na Aristotelu i Augustinu — prvi vrijeme smješta u kontekst aporija kretanja, a potonji u kontekst pitanja o Božjem stvaranju. Dok se za Aristotela problem fokusira oko pojma kontinuiranog vremena i inteligibilnosti kretanja, Augustin smatra (poglavito u Ispovijestima) da je vrijeme nešto što bitno pripada duši, te je u tom smislu subjektivno. Takav stav prihvaća i Petrić, te vrijeme razmatra kao psihički fenomen, što referentica naziva psihologističkim relativizmom. No ipak za razliku od Augustina, Petrić polaže važnost pitanju o spoznatljivosti prirodnih zbivanja. Ako vrijeme nije mjera kretanja naspram prije i poslije, kao što kaže poznata Aristotelova definicija, pokušava li onda Petrić u opreci s tim utemeljiti jednu moguću fiziku bez vremena? Rasprava je pokazala da ovo pitanje ostaje provokativno i zanimljivo kako filozofima, tako i fizičarima. Lino Veljak s Filozofskog fakulteta u Zagrebu govorio je o Petrićevu pojmu bitka, tj. o modusima platoničkog, pa i kršćanskog shvaćanja bitka s obzirom na Jedno koje je prvotno načelo svega. Iz problematike odnosa ničega i nebića vidljiv je Petrićev platonizam, kao i paralele s učenjima Plotina i Prokla. Željko Škuljević s Fakulteta za metalurgiju i metale u Zenici pokušao je Petrića predstaviti kao sofista. On na jednom mjestu o retorici kaže da »ništa ne zna ni o čemu«, te više ukazuje na duhovnu lukavost dijalogiziranja nego na prihvatljivu argumentaciju. Mladen Živković s gimnazije u Visu razmatrao je Petrićevu poetiku, preciznije ulogu božanskoga u njegovoj analizi poetskog djela i njegova stvaranja. Božansko u njegovoj Poetici moguće je naći u svakoj od ukupno sedam knjiga, npr. u Povijesnoj, Polemičkoj, Čudesnoj ili Svetoj dekadi. Tako Petrić smatra da je pjesništvo ujedno bila i božanska riječ, a porijeklo pjesništva i porijeklo proricanja identični su. Nadalje, ono božansko je i čudesno i sveto, a Petrić izvodi još mnogo analogija.

Šećer na kraju

Ana Borovečki s Odsjeka za povijest medicine Akademije znanosti i umjetnosti govorila je o Petriću s medicinskog aspekta. Naime, kako Petrić djeluje u osvit rađanja novovjekovnih znanosti, u njegovim se djelima mogu naći neki prirodoznanstveni sadržaji i česte usporedbe s medicinskim i biološkim paradigmama. Stoga je Petrić zanimljiv i povjesničaru medicine, te je u tom smislu moguć i interdisciplinarni pristup njegovu Sretnom gradu i Novoj sveopćoj filozofiji. Borovečki u tom smislu zagovara studij povijesti znanosti i povijesti medicine kao prikladnu pomoć u rješavanju aktualnih istraživačkih problema i rastućih etičko-deontoloških izazova. Fulvio Šuran iz Centra za povijesna istraživanja u Rovinju, razmatrao je Petrićevu političku znanost između filozofije i vojne vještine. Živeći u nemirnom vremenu, Petrić se također bavio i političkim pitanjima, a u djelima Rimska vojska i Vojne paralele raspravlja o pitanju opravdanosti ratova. Detaljno je naveo opravdane i neopravdane povode za rat, a kako se bavio uvjetima na kojima se temelji učinkovita vladavina i očuvanje suvereniteta, može se reći da je imao jasan i cjelovit pregled na trenutnu političku situaciju, ali i na temelje političke znanosti u cjelini. Posljednji je izlagač bio, kao »šećer na kraju«, kako je sam rekao, Igor Čatić s Fakulteta strojarstva i brodogradnje. On povezanost konstrukcije i pravljenja vidi kao temeljno pitanje tehnike. Prvo se odnosi na tvorevine, a potonje na materijalne tvorevine kao rezultat pravljenja. Dajući kronološki primat tehnici nad filozofijom, pa onda i kulturom, iznosi tezu da izrada alata nije samo istodobno rađanje konstrukcije i na zakonitostima mehanike utemeljene izradbe, već i kulture u cijelosti. Navodeći primjere reakcijskog tvorila ili kalupa za industrijsko prešanje polimera, ujedno razmatra Platonovu, Aristotelovu i Petrićevu filozofiju.

Osim izlaganja i diskusija, na simpoziju je predstavljena i jedna nova knjiga. Riječ je o zborniku Izazovi bioetike koji je javnosti predstavljen u creskoj Gradskoj vijećnici. Zbornik je prvo domaće studioznije djelo o toj problematici, a tiskan je u nakladi Pergamene i Hrvatskog filozofskog društva. Riječ je o zborniku radova koji obuhvaća 28 izlaganja sa sedmih Dana Frane Petrića, a koja se odnose na sve prisutniju bioetičku problematiku. Knjigu su predstavili Ante Selak, Ivan Šegota i Tonči Matulić, a urednik zbornika Ante Čović u uvodu kao osobite doprinose tog creskog skupa ističe osnaživanje javnog interesa i postavljanje medijskog rakursa za bioetičke teme, te senzibiliziranje političkih struktura za bioetičke probleme. U tom smislu, u hrvatskom je društvu uspostavljen bioetički senzibilitet kojeg »treba otčitati kao siguran i jasan znak da je nova svjetskopovijesna epoha nastupila i u našim prostorima«. Na završetku najavljen je i deseti, jubilarni simpozij o Frani Petriću koji će se održati u rujnu iduće godine.

Tonči Valentić