Trijumfalni povratak smeća

Trijumfalni povratak smeća

Prisjećanje na recepciju Paklenog šunda uz roman Teserakt Alexa Garlanda

Objavljivanje izvrsnog romana Alexa Garlanda Teserakt sigurno je kandidat za književni događaj sezone. Taj, drugi, roman jednog od kolovođa novih puritanaca (novoga engleskog književnog pokreta) i jednog od najcjenjenijih pisaca nove generacije, pisan je između ostalog i pod neskrivenim utjecajem Quentina Tarantina, odnosno filma Reservoir Dogs. Ta činjenica zgodan je povod za podsjećanje na lanac zgodnih koincidencija od prije nekoliko godina.

Krimići protiv šunda

Možda nije lijepo vaditi velikim piscima gafove ili barem ono što mi mislimo da su gafovi, dapače ponekad je riječ o nečemu iznimno nepristojnom, ali eto ipak jednog koji u ovom slučaju nije nevažan: »Pakleni šund je dobro pakirani izmet za uživanje moralističkim koprofilima i koprofagima« (Igor Mandić). Čak i za one koji dobro poznaju Mandićev ukus, žestina reakcije bila je iznenađujuća. Otprije se znalo da ga pop-kultura uopće ne zanima, no čovjek se ipak bavio krimićem i koječim što su mnogi bili skloni podvesti pod, uvijek ideološki obojen, pojam smeća.

Tekst isprovociran Tarantinovim Paklenim šundom Trijumf smeća objavljen je u siječnju 1995. u »Slobodnoj Dalmaciji« (tadašnji glavni urednik Josip Jović uskoro će Mandiću uručiti otkaz zbog teksta objavljena u beogradskom »Ninu«), no danas je zanimljivije podsjetiti tko je najglasnije zapljeskao tom Mandićevu tekstu. Pitate se tko? Eh, nitko drugi do Joško Čelan! Njegov tekst Nasilje gubi bitku? objavljen je u »Večernjem listu« u veljači 1995. i bavio se fenomenom »prikazivanja fizičkog nasilja«. I onda kao i danas stvarni zločini Čelana nisu zanimali! Odnosno nisu mu bili važni! Dapače, napisao je čitavu knjigu u kojoj je branio politiku onih koji su otvarali logore i poticali etničko čišćenje. No fikcionalno je nasilje nešto što Čelana trajno uzrujava. E pa lijepo! Može li netko uopće shvatiti dubinu odvratnosti toga licemjerja?

Možda se stvarno Tarantinovi filmovi nisu nikako mogli svidjeti Mandiću, no to u ovom kontekstu i nije toliko važno. Važnije je da je Mandić bio i ostao utjecajan pisac i da su njegovi zaključci još jednom ozbiljno zazvonili u našoj javnosti i postali poligon za najrazličitije akrobacije. Primjerice, Joško Čelan je iz svega izveo fini zaključak koji je šteta ne citirati: »Pa pokušajmo onda bez straha od kvalifikacija to smeće uklanjati iz našeg okoliša.«

Izmet kao meta

Netko će reći da je to slučaj za psihoterapeuta, no zanimljivo je shvatiti da je današnja kolumnistička zvijezda zlosretne »Slobodne Dalmacije« Quentina Tarantina pridružio listi svojih omiljenih meta »koje treba uklanjati iz našeg okoliša«, dakle negdje odmah uz Bošnjake, Srbe, jugonostalgičare i ljevičare (a kako stvari stoje, uskoro i Zagrepčane).

Nije slučajno proglašavanje Tarantina izmetom dobilo neobičan rasplet. Garlandov pak Teserakt u čitavoj konstrukciji možemo shvatiti kao epilog koji će trajati i trajati i trajati. Tarantino je fenomen čije se reperkusije u literaturi tek otvaraju. Šaljivo ili ne, ali to pomalo nalikuje na klasičnu priču iz ruske književne teorije prema kojoj smeće s ruba prelazi u mainstream.

Ništa nas ne sprečava da Teserakt čitamo ili ne čitamo kao trijumfalni povratak smeća u egzotičnoj i mnogo kompliciranijoj razradi. Teserakt dakako potencira ironijski aspekt Tarantinove poetike i na taj način otvara poticajne rukavce. Teserakt je i potpuna promjena predodžbi o piscu Alexu Garlandu, jer njegov je prvi roman Žal bio svojevrsna — uspjela! — varijacija na Goldingova Gospodara muha.

Kao i obično, domaći se pisci o svemu nisu opsežno izražavali. Zapravo nije bilo ničega osim sjajne priče Ante Tomića Šum na srcu.

Nenad Rizvanović