Topla i sjetna priča

Topla i sjetna priča

Ofelijino kazalište sjena Michaela Endea, u zajedničkoj produkciji Kazališta Virovitica s Kazalištem Mala scena i u režiji Ivice Šimića

Ofelijino kazalište sjena (autor Michael Ende, redatelj Ivica Šimić, Kazalište Virovitica u zajedničkoj produkciji s Kazalištem Mala scena) topla je i pomalo sjetna priča o šaptačici u gradskom kazalištu, koja potkraj svoje šaptačke karijere ostaje bez posla, jer su došla neka druga vremena, kada zbog pojave kina i televizije više nitko ne posjećuje predstave. Pri njezinu posljednjem izlasku iz kazališta pridruže joj se brojne sjene, koje će, smjestivši se u njenoj torbi, postati njezini stalni pratioci. Uselivši se u Ofelijin stan, sjene često stvaraju buku, pa zbog čudna ponašanja stara gospođa biva izbačena iz njega. Tada joj sjene odluče pomoći. Uz malo truda i vježbe nastaje Ofelijino kazalište sjena, s kojim će ona do kraja života putovati svijetom, zabavljajući publiku predstavama.

Scenografsko je rješenje predstave (Dinka Jeričević) jednostavno — uz nekoliko rekvizita glavni je element zaslon, na kojem će se projicirati slike mjesta radnje (soba, obala, vlak i sl.) te iza kojega će se pojavljivati glumci-sjene. To će istodobno pozornicu, odnosno svijet drame, dijeliti na onaj poznati ljudski i nepoznati svijet sjena, koji se u posljednjoj sceni, u kojoj i sama gospođa Ofelija postaje sjena i odlazi u nebo, spajaju u jedan.

Iako predstava nakon dinamičnog početka ponegdje nakratko pada u ritmu (za što je, doduše, kriva i sama tematika), u njoj ima nekoliko doista zabavnih i dobrih prizora. Za to su uglavnom zaslužni glumci (Snježana Slavić, Vlasta Golub, Igor Golub, Goran Koši i Antun Vrbenski), koji su se podjednako dobro snašli u svojim likovima (svaki ih igra nekoliko).

To su, primjerice, početna scena u kazalištu gdje glumci na pokusu uvježbavaju dijalog između Pirama i Tizbe, kojom se parodiraju neke lošije strane glumačkog i redateljskog posla, ali i njihovih karaktera, prizor sa susjedima koji nastoje otjerati gospođu Ofeliju, kao i scena u vlaku u kojem se prikazuju razni tipovi putnika. Idejno i tematski nose predstavu prizori sa sjenama, redateljski spretno riješeni i s mnogim zanimljivim detaljima — od igre s povećavanjem i smanjivanjem sjena, predstava koje sjene izvode u duhu slapstick-komedija, do usklađivanja pokreta sjena i glumaca na sceni.

Ipak, zapazili smo i poneke neprecizno izvedene radnje, najčešće u pokušajima sinkroniziranja glumice ispred platna i sjena iza (na primjer — u inače izvrsnu rješenju — kad sjene ulaze u Ofelijinu torbu, poneka će sjena pomalo ispadati), kao i tehnički nedostaci (svjetlost projektora iz udubine pozornice ponekad je jača od projicirane slike). Važno je napomenuti da se te sitne pogreške mogu ispraviti te da one ipak nisu umanjile doživljaj publici, koja je predstavu toplo primila nagradivši je dugotrajnim pljeskom.

Ljubica Anđelković