Tipična stanja mračnoga vremena

Chuck Palahniuk, Klub boraca, SysPrint, Zagreb, 2000.

Iako Chuck Palahniuk nije poput B. E. Ellisa prekinuo vezu s medijima i kritičarima, te izazvao masovne neprijateljske osvrte i distancu građanske i književne javnosti, kao što je to uspjelo autoru kontroverznog Američkog psiha, i premda je američka čitateljska publika navikla na temu nasilja, Klub boraca izazvao je burne reakcije. Američka kritika proglasila ga je najprovokativnijom i najšokantnijom knjigom devedesetih, a publika ga je prihvatila. Stekao je status kultnoga štiva cijele generacije. Nekako u to doba David Fincher, poznat po sklonosti prema iskošenim temama, snimio je istoimeno filmsko ostvarenje koje će vjerojatno pridonijeti tome da će se ukoričeno izdanje Kluba boraca manje držati u rukama nego što će se videovrpca posuđivati u videoklubovima.

Gubitak iluzija

Uspjeh toga romana krije se vjerojatno u činjenici da on artikulira karakteristična stanja i opisuje fenomene svoga vremena te oblikuje iskustvo generacije koju su »mediji i TV odgajali u uvjerenju kako će jednoga dana biti rock-zvijezde ili milijunaši«, a oni postaju svjesni da se to uopće neće dogoditi. Gubitak iluzija nadomještaju agresivnošću, a dostojanstvo pokušavaju povratiti gestama pobune protiv svega što mrze u svojim životima.

Američki roman osamdesetih i devedesetih dostojno prati promjene u svakodnevici i vrlo precizno bilježi različite segmente društvene stvarnosti, a mnoštvo mladih pisaca, poput B. E. Ellisa, D. Leavita ili P. Camerona, svjedoči o gubitku iluzija, razočaranosti i banalnosti svakidašnjeg života svoje generacije. Osim toga, nakladnici, kritičari i agenti te cjelokupna književna industrija odavno već znaju kakva je zlatna koka nova izgubljena postreganovska generacija i kakav joj instant treba ponuditi da bi se nadražili njezini konzumacijski neuroni; uz seks i animalne strasti tu su droga i nasilje, i stvar funkcionira. No u Palahniuka čini se ima i viška svega toga, ponajprije, duboke kritike stanja u kojemu se društvo nalazi, pa čak i temelja na kojima počiva civilizacijski ustroj, snažne kritike institucija koje nude pomoć i koje održavaju društveni status quo lažnom i površnom potporom i reciklažom različitih, nepotrebnih ikonografija.

Anarhija, fanatizam, agresivnost

Potragu za identitetom, tako karakterističnu za kraj stoljeća koje se već dugo koprca u postmodernom osjećaju izgubljenosti, Palahniuk je zorno oblikovao kreirajući lik glavnoga junaka. On na početku romana traži identitet i tragove bilo kakvih iskrenih emocija na sastancima skupina za psihološku pomoć oboljelih od različitih, neizlječivih bolesti, a do kraja romana realizira se kao potpuno podvojena osoba, nesvjesna svoje mračne strane. Tijekom dana on je, naime, agent osiguravajuće kuće s manjim psihičkim poteškoćama, a noću organizator masovnih borbi između fanatika fizičkih okršaja. Smještajući radnju romana među anarhoidne i buntovne članove Kluba boraca, nezadovoljne pozicijom koju zauzimaju u društvu, te stvarajući lik glavnog junaka, koji je rascijepljena osobnost, Palahniuk kritizira utvrđene društvene pozicije, a nasiljem grupe pokušava odgovoriti na nasilje društva i civilizacije te povratiti dostojanstvo običnim ljudima, onima koji ne žude za statusnim simbolima, novcem ili pozicijom. Subverzivnim gestama članova Kluba, kao što su mokrenje po hrani, pićima i parfemima na skupim zabavama društvene elite ili pak pravljenjem sapuna od ljudskog sala, on upućuje kritiku kulturi u kojoj su pojedinci postali samo dio mehanizma proizvodnje kapitala i recikliranja otpada, bez osobnog identiteta i vrijednosti.

Palahniuk roman završava scenom raja, kamo je dospio glavni junak nakon samoubojstva, u kojoj je on usred aseptične bjeline okružen anđelima, svjestan kako projekt čiji je bio zemaljski vođa i dalje funkcionira, a vezivno mu je tkivo žestina neshvaćene generacije i prokletstvo naopako usustavljene civilizacije. Vjerojatno one iste koja je uznemirujući svijet Palahniukova romana prihvatila kao autentični izraz svoga svjetonazora.

Željka Bertić