Svi Likarovi anđeli

Svi Likarovi anđeli

Ova je mješavina, koliko god raznolika, ipak postala amalgamom autorske osobnosti koja je zaslužila veću pozornost kulturne javnosti

Gradski muzej u Varaždinu svake godine predstavi barem jednog umjetnika podrijetlom iz svoga kraja. Ove je godine izabrao Franju Likara (1928), Varaždinca po rođenju, koji je četrdesetak godina živio i djelovao u Sarajevu, a od 1992. nastanjen je u Klagenfurtu. Likarova izložba iznenađenje je ne samo za one koji prvi put vide njegova djela. Otvorena je 16. rujna i trajat će do sredine listopada.

Pod naslovom Svi moji anđeli Likar pokazuje tri cjeline, tematski i oblikovno različite, koje povezuje maštovit i do infantilnosti razigran duh umjetnika.

Da Likar voli iznenaditi, pokazalo se već samim činom otvaranja, svojevrsnim hepeningom, sa scenskim elementima i glazbenom pratnjom, u dvorištu staroga varaždinskog grada. Počelo je pojavom dviju ženskih figura na stubištu ulaza u muzej, odjevenih u prostorne kolaže. Pozornost je privuklo šarenilo tih kolaža ili instalacija, načinjenih od mnogo raznobojnih krpa s cvjetnim uzorcima. Usred toga šarenila, uz glave i lica pokrivena crnim velom, prsa su se — oblikovana od bijelog krutog materijala, očito sračunato — posebno isticala.

Žene su zapjevale gregorijanski koral, a pridružila su im se još dva prostorna kolaža, ovaj put s razotkrivenim dugim lijepim nogama, očito mladih djevojaka. Opet je publika bila potaknuta da usmjeri pogled na autorov izazov. Milozvučna glazba dozivala je sjećanje na zatamnjele interijere romaničkih crkava, miris tamjana, plamen svijeća... Gole pak noge i napadna prsa bila su kontrast — dozivala su erotska maštanja. S tom mješavinom doživljaja publika je bila uvedena u nemogući ambijent — u atmosferu crkve i hedonističkog užitka.

Montiran je bio i kazališni zastor (parafrazirana zastava sa šarenom petokrakom u sredini), koji je spuštanjem označio kraj nastupa. Publika je sada mogla krenuti prema nepomičnim izlošcima.

Prva cjelina, pod naslovom Sakralne kutije, nastavlja optičke dojmove prostornih kolaža s otvorenja, s tim što su tekstilni komadi ovdje omotani oko čvrstih nepomičnih konstrukcija. Nastavlja se i ideja o pomirbi sakralnosti i erotike, tek naslućena hepeningom, ovdje u punom izražaju. U tim je kutijama Ljerka Šimunić, autorica teksta u katalogu, izbora i postava djela, prepoznala »metafore svih oltara«. To sugerira njihov frontalan, simetričan izgled, dojam da se mogu otvarati i zatvarati te da se u njima nešto čuva. No, pojedini njihovi elementi, poglavio u gornjem dijelu, koji podsjećaju na krila (kukca, ptice ili umjetne letjelice, možda čak i anđela), doista bude asocijacije na podizanje uvis, na moć letenja. Kad se uz to čuje i autorova izjava: »Letenje je moj san od djetinjstva..., oduvijek sam želio poletjeti ili barem malo se uzdići iznad tla«, onda je jasno da je poticanje te asocijacije namjerno.

Između krilastih sastavnica stoji valjkasti duguljasti oblik, kao tijelo nepoznata kukca ili ptice, ali je mnogo bliži falusnom obliku, pa su i ovdje očigledni erotski izazovi.

Autor i riječima potvrđuje želju o pomirbi Boga i Erosa, o svetosti erotike, dokazujući to upitom: »Kako bismo inače nastavljali živjeti u svojoj djeci?« Svoj pristup on ocjenjuje tihom pobunom, jer je cijeloga života morao pred Bogom tajiti svoju seksualnost.

Erotika utemeljuje i ostale dvije cjeline. No ovdje, lišena sakralnosti, može biti predmetom poigravanja, poglavito njezinim udjelom u ljudskome životu. Cjelina koju je nazvao Popravljam stare majstore zanimljiva je zato što Likar s jedne strane korigira stare majstore, poput Tiziana, Rembrandta, Palme Vechija i drugih, a s druge pokazuje kako je iščitao podtekst nekih njihovih kultnih djela. Tako je, primjerice, u više varijanti popravio Rembrandtove Zaručnike, i tako da im je u ruke umetnuo onaj falusni oblik što se koči i na njegovim oltarima. S druge strane, naspram ljepotice s Palmine slike, postavio je golu ljepoticu iz pornočasopisa. Ima i drugih svetogrđa, pa će, primjerice, uz neporočni lik Bogorodice staroga majstora postaviti i ovovjekovnu razgolićenu bludnicu.

»Svi su umjetnici imali katkad potrebu da prave korekturu povijesti«, objasnit će ta svoja djela Likar. »Uđeš u prostor slike i — igraš se. To je strast kojoj, tu i tamo, ne mogu odoljeti...«

Još je veća strast Likaru, kako izložba pokazuje, da »popravlja i prerađuje lijepe žene«. Tako je, naime, nazvao manju cjelinu u kojoj se isječcima i duhovitim kolažiranjem još slobodnije poigrava erotskim prizorima.

Eros, ali i svijest o postojanju obožavane ljepote, žena ponajprije, humor i ruganje paradoksima, demaskiranje kultova i udarac na kič njegovim sredstvima — nalazimo i u trećoj ovećoj cjelini izložbe, grafičkim otiscima veličine plakata. Autor je uvećao svoje crteže starmalih djevojčica, ljupkih Lolita, kako kaže, s Giocondinim osmijehom. No konvencija se glavnoga lika razbija pojavom patka Donalda Ducka koji komentira natpisom u oblačiću, kao u stripu. Kaže, primjerice: »Ja sam slijepi Homer, a ne Alisa iz zemlje čuda. U prijevodu to znači: stvarnost nije to što mi stvarno vidimo.«

Dok u grafikama rabi kombinaciju crteža i teksta, pojedina velika platna popunjena su samo tekstovima. Na jednom takvom letrističkom platnu, primjerice, piše: »Moja teta Rosalinda rekla je: 'I jučer i danas i uvijek Johann Sebastian Bach'...«. Dakako da je važan sadržaj teksta, najčešće posvećen glazbi i velikim glazbenicima, često s potenciranjem paradoksa ili šalama na račun autoriteta, demistificirajući idole, ali neprijeporno je dominantan vizualni učinak ispisa, njegova likovnost stvorena nekonvencionalno, rukom ispisanim slovima.

Likar je nedvojbeno sklon multimedijskom iskazu, što je u trendu. Ipak je posve autentičan, jer je kao osoba očito predodređen za reska zapažanja koja se pretvaraju u satiru ili zasmijanost. To ga posve oslobađa trendovskih ograničenja i može slagati ničim sputanu igru, po svojim normama. Sklonost, često uočena u stvaralaca instalacija, da budu drveni filozofi, ovdje je zamijenjena iskrenim otkrivanjem vlastitoga doživljavanja i svjetonazora. U tome je Likar oponent formaliziranoj umjetnosti i samome estetiziranju. Koliko god bio za oko, jednako tako traži parametre ljudske duše. On je angažiran, ali ne haje za učinke — njegov je učinak u rasterećenju samoga sebe i u pokušaju da nas navede da mu se pridružimo. Stoga je ova mješavina, koliko god raznolika, ipak postala amalgamom autorske osobnosti koja je zaslužila veću pozornost kulturne javnosti.

Da ne znamo koliko mu je godina, rekli bismo da je ova djela načinio posve mlad čovjek. No upravo je Likar dokaz da umjetnost ne poznaje dob ako je onaj koji je stvara ili koji je doživljava zaokupljen čovjekovim bitkom.

Elena Cvetkova